utorak, 18. lipnja 2013.

Gradska kupališta

Ako se neki suvremeni stanovnik grada s obiju strana Rječine u ove vruće dane poželi osvježiti u moru, većina će vjerojatno osvježenje potražiti negdje drugdje, a tek malobrojni će to učiniti na nekoj od riječkih gradskih plaža. A prije stotinjak godina, točnije 1912. Sušak je bio, vjerovali ili ne, proglašen kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem!



A priča o sušačkim i riječkim kupalištima započinje još ranije – 1899. Tada su naime Josip i Adolf Strauss sagradili prvo sušačko morsko kupalište na Brajdici. Svoje su kupalište stalno proširivali i ograđivali mrežom, a 1906. izgradili su na njemu i, molit ću lijepo, zašto bi one bile zakinute - kabine za dame. 1912. kupalište na Brajdici postaje Gradsko kupalište uz koje se dograđuje sunčana kupelj. Tako Sušačko Gradsko kupalište postaje omiljeno kupalište Sušačana ali i Riječana. Te iste 1912. na Pećinama se gradi i uređuje Reschovo kupalište, a godinu dana ranije uređeno je i kupalište na posjedu braće Sabljić, i danas popularno Sabljićevo. Općina Sušak posebno je vodila brigu o svojem Gradskom kupalištu na Brajdici, koje je 1925. u potpunosti obnovljeno, te je uz njega bio vezan velik dio sportskog i društvenog života Sušaka.



Riječani su već od kraja 19. stoljeća pokušavali sagraditi morsko kupalište na potezu od Kantride do korijena velikog gata u luci. Čak su i bila sagrađena dva kupališta s unutrašnje strane luke, ali oba je uništilo nevrijeme. To što Rijeka nije imala svoje kupalište, ne znači naravno da se Riječani nisu kupali u moru. Kada su se zaželjeli kupanja u moru, Riječani bi otišli do sušačkog kupališta na Brajdici, ili do nekog od mnogobrojnih Opatijskih kupališta, zapravo slično je i dan danas. No tadašnji Riječani se nisu mirili s takvom situacijom. Uostalom, tadašnji ugledni liječnici diljem svijeta, promiču morske kupelji kao mjesta za liječenje gotovo svih bolesti. A onda, 1912. riječko Općinsko vijeće napokon od Ministarstva trgovine dobiva dozvolu za gradnju, ne jednog, već dva komunalna kupališta. Kao da su susjedi s one strane Riječine nešto bolji od njih! No susjedi su spremno  odgovorili i proglasili Sušak - kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem. 



Riječki Bagno Quarnero i Bagno Nettuno bili su izgrađeni po, za to vrijeme, najsuvremenijim principima važećim u poznatim europskim kupalištima. Bagno Quarnero na Molo longu, za razliku od svojih prethodnika, bilo je okrenuto prema Riječkom zaljevu i stajalo na željeznoj konstrukciji visine 5 i pol metara. Kupalište je osim kabina, imalo i prostranu terasu koja je gledala prema Kvarneru i gradu. Na njoj je bila i mala pozornica za varijate, buffet, mala ambulanta i garderoba. 



Već sljedeće godine, dakle 1913. oba riječka javna kupališta svečano su otvorena. Kako su Riječani bili jako ponosni na svoja dva kupališta, često su odlazili susjedima na njihova kupališta i govorili im o tome. A kad su već bili tamo, onda su se obično tamo i okupali. I danas imamo lijepe i uređene plaže, ali i dalje odlazimo u bližu i dalju okolicu kako bi se pohvalili, a kad već stignemo do Kostrene, Medveje, Ičića, ili kojeg drugog mjesta – onda se tamo i okupamo.

utorak, 28. svibnja 2013.

Kada je Mrtvi kanal bio - živ

Prije stotinjak godina Mrtvi  kanal  bio  mjesto  svakodnevnog  intenzivnog  trgovačkog  prometa.  Sa  Kvarnerskih otoka  i  Primorja, ali i Dalmacij,  u  Mrtvi  kanal  su  brodice  dovozile  u Rijeku i na Sušak vino, maslinovo ulje, povrće i voće za  prodaju  ili daljnji  transport, a s druge strane te su iste brodice ukrcavale dobra za otoke i primorje koja  su  dolazila  zaprežnim  vozilima  iz  kopnenih  dijelova  Kvarnera.  Poznata  je  bila  na primjer,  ne  uvijek  legalna,  razmjena  soli  za  brašno,  ponuda  ribe,  maslinovog  ulja,  vina  i razmjena istih za alate,  proizvode od kože, tkanine, i slično. Neki kažu kako je vino koje se kupovalo sa barki u Mrtvom kanalu, počesto bilo razrijeđeno vodom iz njega!



Uz Mrtvi kanal se trgovalo, nalazilo okrijepu u mnogobrojnim gostionicama, susretali prijatelji a djeca igrala. Tu je bilo malo trgovačko središte (danas bi se reklo shoping centar), tu je bila carinarnica, skladišta, kalafati... A u njega su uplovljavale brodice i brodovi svih veličina. Prvo su to bili barke na vesla i jedrenjaci, nešto kasnije parobrodi i motorni brodovi. U to vrijeme Mrtvi je kanal zapravo bio – Živi kanal. Bio je jedno od središta grada, pravi mali mravinjak koji je vrvio životom!



A priča o Mrtvom kanalu je priča o Rječini ili točnije njezinom koritu. Rječina je nekad bila žila kucavica grada koji se prostirao s njezinih obala, a njezino ušće bila je sigurna luka. No Rječina je znala imati gadnu narav pa je voljela za jakih kiša poplaviti grad koje se uzdizao uz njezin tok. I tako je to bilo stoljećima. A onda je Rječina poplavila sve do Korza. I onda je nešto trebalo napraviti. A brižni gradski oci su odlučili da treba iskopati novo korito i tako primiriti Rječinu. Skupili su novčiće i 1854.-1855. iskopali to novo korito, a staro korito su pustili more. I na karti grada od tada stoji – Mrtvi kanal!




I od tada Mrtvi kanal postaje svjedok vremena. Šetnjom uz njega možemo saznati puno o povijesti Grada koji teče. Tu su kamene i željezne bitve uz koje su se vezali brodovi ispisane različitim jezicima. Tu je i granični kamen iz 1924, jer je njime išla državna granica. Tu je i okretni željezni most, tu je bila Bazzarigova fontana... Uz Mrtvi kanal smjestilo se i Hrvatsko narodno kazalište, Cassa Rossa. Tu je Kuća Adamić, najprije rezidencija obitelji Adamić, kasnije zgrada Hrvatske gimnazije (od 1881. do 1896.) a u njoj je 1906. Otvorena i prva stalna kinodvorana u Hrvatskoj.




Mrtvi kanal svjedočio je Krvavom Božiću 1920. Ali i Titovom govoru o ujedinjenju Rijeke. Tu je i spomenik oslobođenju. S Delte su riječki dečki odlazili na bojišta u Domovinskom ratu, zbog čega je upravo preko Mrtvog kanala i podignut Most hrvatskih branitelja. A na Delti je misu održao i blaženi papa Ivan Pavao II. A nekada su se i riječki mulci igrali lovice na barkama vezanim u Mrtvom kanalu! 



Kada zaživi projekt rijeka Waterfront, možda zaživi i ideja Udruge Pro Torpedo da se uz Mrtvi kanal izgrade pomorski i lučki muzej, akvarij i muzej na otvorenom te da cijeli prostor Mrtvog kanala ponovo postane – živ.

četvrtak, 16. svibnja 2013.

Ulicama moga grada... Ulica Šime Kozičića


Rijeka je, napisao je jednom Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. A jedan mali dijelić tog sjećanja je i mala ulica, koja se nekad zvala Calle S. Crescenzio,  a danas nosi ime Šime Kozičića u starom gradu. A znate li tko je bio taj Šime i čime je zaslužio ulicu u Rijeci? Ili je i njega i sjećanje na njega gotovo u potpunosti odnijela Rječina?



Za početak, trebali bi reći da nije Šime, već Šimun. I nije samo Kožičić, nego je i Benja. A svoje mjesto zaslužio je zbog 6 knjiga. Ali ne bilo kakvih! Naime u svega šest mjeseci, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, upravo u Rijeci, otisnuo je najmanje šest glagoljskih knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima. Time je Rijeka zaslužila naslov - kolijevke glagoljskog izdavaštva.



Benja je tako tiskao Psaltir - molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum). Zatim tu je Oficij blaženije Devi Marije, Misal hruacki i Knjižice krsta. Benja je zaslužan i prvo tiskano dijelo iz svjetske povijesti nekog hrvatskog pisca - Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, djelo o rimskim papama i carevima. Posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.



Sačuvani primjerci danas krase Zagreb, Dubrovnik, Zadru, Punat i Ljubljanu, ali i svjetski značajne biblioteke u Rimu, Vatikanu, Londonu, Oxfordu, Parizu, Beču, Sankt Peterburgu, Moskvi, Odesi, Weimaru i Wroclawu.



Svojom nakladničkom i tiskarskom djelatnošću Kožičić je učinio od Rijeke duhovnu metropolu hrvatskoga glagoljaštva 16. stoljeća. Ali i ne samo to! Svojim djelovanjem, Šimun Kožičić je naš grad uvrstio među najvrsnije europske gradove svoga vremena. Tako je Rijeka, zahvaljujući njegovim naporima, zaživjela kao jedno od središta ranog europskog tiskarstva i izdavaštva! To dostignuće nije samo bitno za nas već i za cijelu Europu. Uostalom, to nam i potvrđuju sačuvani primjerci njegovih knjiga koje se pažljivo i ljubomorno čuvaju u najpoznatijim i najvećim bibliotekama Staroga kontinenta. Tamo su predstavljene kao neke od najvećih vrijednosti europske baština! U Hrvatskoj se čuva njih mali broj, a Rijeka, nažalost, ne posjeduje niti jednu. 

utorak, 14. svibnja 2013.

Adamićevi svjedoci


Znate tko ili što je malik? Neki kažu da je riječ o domaćem vražićku koji ljudima pomaže ili donosi novac. Sad će mnogi reći da je meni jedan takav malik, pa da mi pomogne i donese novaca. Ali... Budite oprezni što želite da vam se to i ne ostvari!



Tako je, kaže priča, u drugoj polovici 18. stoljeća, u Rijeku došao silno bogati veletrgovac duhanom i veleposjednik Simeon Adamić. I tom našem Simeonu nije bilo dosta što je imao prekrasnu trokatnicu na Sušaku i veliko imanje s druge strane Rječine. A ne! On je tako 1780. kupio kapelu sv. Martina, po kojoj je Martinšćica dobila ime, i dao se u veliki posao. Kapela je bila uništena 1737. a on si je dao truda (i naravno novaca) i počeo sa obnovom ruševne kapelice. A njegovi poslovi su cvjetali.



A ljudi k'o ljudi. Uvijek sumnjičavi, uvijek zluradi i uvijek ljubomorni na tuđi uspijeh. I tako se, negdje oko 1785. počelo pričati, najprije tiho, a onda sve glasnije da nije sve to slučajno. Simeon je, govorili su zabrinuti građani, imao svog malika! Da, da! Pravog malog malika koji mu je pomagao u poslovima! Ali ni to nije sve! Taj isti malik, vražićak sa crvenom kapom, Simeonu je kazao gdje se skriva velika blago koje je netko jednom davno zakopao! I zato je Simeon kupio uništenu kapelicu sv. Martina!



Ta šaputanja su uskoro postala toliko glasna da je priča došla i do gradskih vlasti. A vlast k'o vlast! Nije dobila svoj dio i pozvala je vrloga Simeona ( ne znamo je li zvala i njegovog malika) da objasni tu priču i kaže – zašto vlasti nije dao njezin dio, koji joj, po pravdi Boga i slovu zakona pripada. I uzalad je simeon objašnjavao kako nije pronašao nikakvo blago i kako nema nikakvog malika! Vlast je bila uporna u traženju svojeg dijela. I ne samo to! Vlast je pronašla 14 svjedoka koji su svi od reda potvrdili ono što je narod govorio, a vlast sumnjala – Simeon je pronašao blago! I oni su to sve vidjeli! Kako je Simeon poricao, a svjedoci sve upornije tvrdili da je pronašao blago, vlast je nesretnog Simeona bacila u tamnicu crikveničkog kaštela!



I tko zna kako bi nesretni Simeon završio da nije nije bilo njegova sina Andrije Ljudevita. On bješe poduzetan pametan na oca, a kako je u studirao u Beču i tamo imao poznanike, uspio je dobiti audijenciju kod samog cara i kralja Josipa II, sina Marije Terezije. Vrlome caru i kralju objasnio je kako je njegov otac u kapelici pronašao samo nekakve arheološke nalaze, a da su priče o velikom blagu koje je zatajio od vrloga cara i kralja, puka izmišljotina. Mlađahni Andrija Ljudevit bio je toliko uvjerljiv, da je Josip II naredio da se Simeona odmah pusti iz zatvora u kojem je bio već puna dva mjeseca. I ne samo to! Dao je preporuku da se Simeonu više ne smeta!



Neki zlobnici (a i neki dokumenti upućuju na to) su tvrdili da je do ove carske intervencije došlo zbog jakih masonskih veza. A drugi su pak tvrdili da je car i kralj bio samo vrlo pragmatičan. Dvoru je naime, i te kako bilo stalo da Simeon, ili bilo koji drugi spretni poduzetnik, ne trune u zatvoru, nego da širi svoje poslove i time pridonosi bogatstvu i sjaju Habsburškog dvora!  



A Simeona je bio zlopamtilo! Kako je izašao iz zatvora, tako je od sestara benediktinki uz tadašnje korito Rječine a današnji  Mrtvi kanal, kupio vrt i parcelu i na tom mjestu, na najprometnijem dijelu gradu, sagradio svoju obiteljsku kuću. I to ne bilo kakvu! Dugačku. Sa 14 prozora. A ispod svakog prozora postavio je jedan stupić na kojem je dao isklesati glave četrnaest svjedoka. I tako su se ispred njegove kuće našli osramoćeni svjedoci koje je svatko mogao vidjeti. A poneko i prepoznati!



Mogli bi mi sada priču nastaviti sa onim što se dalje zbivalo sa Simeonovom obiteljskom kućom, no možda je još zanimljivija sudbina 14 stupića sa Adamićevim svjedocima. Naime Simeonov unuk, slavni riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta, stupiće je preselio u vrt svoje vile. A razlog je bio vrlo – prozaičan. Naime Ciotta je odlučio da bi stupići bili idealni kako bi psi na njima vršili nuždu!



Danas se stupići sa licima 13 krivokletnik nalaze ispred Guvernerove palače. A gdje je 14? A tko zna, možda je taj krivokletnik, ili neki njegov nasljednik, našao svog malika, koji ga je spasio vječne sramote!

utorak, 7. svibnja 2013.

ULICAMA MOGA GRADA... Ulica Milutina Barača


U ovoj ulici nekad su bili smješteni riječki industrijski ponosi -  Torpedo, Voplin, INA, Metalografički kombinat, a nekad je tu bio i hotel koji je služio kao hotel/prihvatilište za emigrante koji su, najčešće,  Cunardovim brodovima putovali put Amerike. Nekad smo je, sasvim prirodno, nazivali Industrijskom, a sada je, znamo kao ulicu Milutina Barača. A znate li tko je uopće bio Barač i zašto je zaslužio ulicu u Rijeci i to baš onu, koja se nekad nazivala Industrijskom?



A da se Barač rodio recimo u Americi, o njegovom životu zasigurno bi se snimio film. Uostalom, Barača je car i kralj Franjo Josip imenovao osobom od posebna povjerenja, a puno povjerenje su mu poklonili i Mađari, točnije budimpeštanska Rafinerija kamenog ulja d. d. Kad je odlučila da upravo on vodi izgradnju riječke rafinerije, najveće u Europi. Na Mlaki se u tom trenutku uzdizala najveća europska rafinerija. Ujedno prva europska rafinerija za preradu nafte na industrijski način. Dioničari su isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje. Uloženi kapital vratio im se desetorostruko.



Barač se nalazio u vodećim tijelima više riječkih tvrtki. Početkom 1890-ih član je Nadzornog vijeća Dioničkoga pomorskog parobrodarskog društva Ungaro-Croata, jedan je od direktora sušačke Banke i štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokiranje, član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica. Bio je član Uprave Dioničkog društva za traženje nafte, tehnički direktor budimpeštanske Rafinerije mineralnih ulja d.d., što je u praksi značilo da je u jednom trenutku tehnički direktor čak pet rafinerija na tlu pet država nastalih po raspadu Austro-Ugarske.



Zanimljivo je da je Barač bio i pčelar! Njegov pčelinjak, u blizini rafinerije, pročuo se na daleko i na razgledavanje su dolazili pčelari iz svih krajeva Hrvatske, da se upoznaju s Baračem i čuju stručne savjete. Uskoro je i konstruirao novi tip košnice koji je nazvan baračevka, koja se pokazala najpodesnijom za naše krajeve.



Barač se zanimao i za prikupljanje rijetkih vrsta ptica i riba s kvarnerskog područja. Neke od prvih primjeraka rijetkih vrsta riblje zbirke Narodnog muzeja poslao je u Zagreb upravo Barač. A sa više od 1400 poslanih primjeraka bio je i njegov najvrednijim suradnikom. Godine 1886. postao je član utemeljitelj Hrvatskoga prirodoslovnog društva.



Barač je bio «utemeljiteljni član« čak 43 različite hrvatske kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove ili društva. Utemeljiteljom je nazivana osoba koja je darovala posebno velik novčani prilog za njihov rad. Među njima su Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču, Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku...



Zato i ne čudi što je slavni talijanski pjesnik, ali i fašistički prvak, Gabriele D’Annunzio, odlučio da Barač, hrvatski domoljub, koji pomaže hrvatske kulturne, strukovne i ostale ustanove u Rijeci i diljem Hrvatske, i to  čini kad god mu se ukaže prilika, mora napustiti Rijeku. Bez obzira na činjenicu, što je te 1922. imao 74 godine! Barač iz Rijeke seli najprije u Zagreb, a 1927. seli se u Donju Zelinu, mjesto svog rođenja. Tamo je naime naslijedio veliko obiteljsko imanje, koje je, iako u visokim godinama, pod njegovim vodstvom ponovo oživjelo. Ali i dalje održava vezu s Rijekom i rafinerijom, izmjenjujući mnogobrojna pisma sa svojim prijateljima i suradnicima.



Milutin Barač umro je 22. srpnja 1938 i pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. Rijeka se ovom velikanu odužila imenujući jednu ulicu njegovim imenom. Možda ipak premalo s obzirom na njegov značaj i trag koji je ostavio u Rijeci.


utorak, 30. travnja 2013.

Od Šetališta Franje Josipa do Korza, ili kako su se mijenjala imena ulici u Rijeci


Rijeka je oduvijek bila grad koji nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio svojeg identiteta.

 


Priznaju nam to mnogi, a nama, stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci - Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda.



Grad koji rado i brzo prihvaća novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta ulica.




A razlog je zapravo vrlo jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u Rijeci!



Ovakvih situacija u Rijeci ima mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari su sigurno voljeli ove zavrzlame.



Iako na prvi pogled imena ulica i trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s time se nije za šaliti!



I tako se mijenjaju vlasti, mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze zajedno sa vodom Rječine.

srijeda, 24. travnja 2013.

Ulicama moga grada... Park Nikole Hosta


Na južnoj padini Belvedera, u podnožju Kozalskog brijega, smjestio se park koji je nastao kao posljedica zavade među bratićima, od kojih je jedan bio moćni car Franjo Josip, a drugi botaničar opčinjen mađarskim Ciganima. Da bi priča bila još zanimljivija, danas se taj park zove po riječkom prirodoslovcu, u čiju čast je nazvan cijeli jedan rod biljaka sa sedamdesetak vrsta. Jesam vas zainteresirao? Ako jesam, krenimo redom...

1882. godine, nadvojvoda Josip i njegova supruga Klotilda, dolaze živjeti u Rijeku. Razlog? Cjenjeni nadvojvoda nije bio poželjan u Beču pa je diskretno zamoljen da se makne u ugarski dio Monarhije. On je to i učinio, a Rijeku nije slučajno odabrao. Osim što je službeno bila u Ugarskoj, Rijeka je bila i u neposrednoj blizini Dvora, koji je za svoje zimovalište odabrao – Opatiju.

Nadvojvoda se smjestio u nekadašnjoj vili baruna Vranyczanyja i uz nju je podigao predivan, veliki park ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.

Dozvolite mi da samo nakratko odlutam. Habsburzi su naime neobično voljeli neobične i egzotične biljke i životinje. Tako je car Franjo I, zaslužan što je Beč prvog krokodila vidio 1821., a nekoliko godina kasnije i prvu žirafu. A ta žirafa je iz Egipta prvo stigla u Rijeku, a onda je, neboga, morala pješačiti do Karlovca gdje su je tek smjestili u kola i odpremili za Beč, gdje je stigla 7. kolovoza 1828.

A spomenimo i to kako se Andrija Ljudevit Adamić hvalio kako je za časni Bečki dvor i cara i kralja Franju I nabavio mladoga brazilskog majmunčića naročite dobrote a da je iz Abesinije dobavio primjerak jedne posebne vrste lasice.
No vratimo se mi našoj priči...
Nadvojvoda Josip bio je uistinu vrhunski botaničar i zato ne treba čuditi što je njegov park veličine 52.700 m2 bio jedan od najljepših ukrasa grada! Park se smjestio na kamenitom terenu i na nekoliko nivoa. U njemu su svoje mjesto našle različite skulpture, fontane i naravno, egzotične biljke. Tako je postigao pravi ugođaj engleskog parka, što se s vremenom – izgubilo.

No osim botanike, časnog nadvojvodu su opčinjavali i mađarski Cigani. Toliko da je naučio njihov jezik i napisao njegovu gramatiku. Zato je i bio prozvan – Ciganskim kraljem.

Očito je da nadvojvoda nije bio baš neki uštogljeni tip koji pazi na dvorsku etiketu. Možda su ga upravo i zato Riječani i voljeli i jednostavno zvali - sior Prinzipe. Često su ga znali viđati na našoj placi gdje je sam birao voće i povrće. A sior Prinzipe je volio Riječane i redovno se pojavljivao na svakom važnijem društvenom događaju.

Sior Prinzipe je umro 1905., a njegovu palaču kupila je gradska uprava 1916. I palaču pretvorila u galerijski prostor. Nakon deset godina je potpuno preuređena i trebala je služiti za svečana primanja te su se u njoj dodatno smjestili Gradska knjižnica, Državni arhiv i Gradski muzej. A tada je par presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha. 1934. tadašnji gradonačelnik Riccardo Gigante imao je namjeru u parku formirati lapidarij, te je zato okupio niz kamenih spomenika s cijelog našeg područja, no to nikad nije u potpunosti realizirano. Zapravo je tek 60-ih godina prošlog stoljeća, Radmila Matejčić dovršila taj posao, ali je lapidarij bio postavljen u parku Guvernerove palače. U razdoblju od 1. svibnja 1947. do 1962. godine u jednom dijelu parka bio je smješten i mali zoološki vrt.

Gradsko vijeće Grada Rijeke 1996. godine preimenovalo je ovaj park (do tada Park vladimira Nazora) u Park Nikole Hosta. Zapravo samo jedan dio nekadašnjeg nadvojvodinog parka danas se naziva Parkom Nikole Hosta. Od njegova nekadašnjeg sjaja danas je zapravo ostalo vrlo, vrlo malo.


A znate li tko je uopće bio Nikola Host, točnije Nicholaum Thomas Host? Naš se Nikola rodio u Rijeci 1761. a bio je dvorski liječnik Franje I. sve do svoje smrti je u bečkoj palači Schönbrunn 13. siječnja 1834. Osim što je bio liječnik, on je bio jedan od najuglednijih prirodoslovaca svog vremena i prvi ravnatelj carskog vrta Flora Austriaca viva koji se nalazi pored palače Belvedere u Beču. Napisao je nekoliko važnih knjiga iz podračja botanike. Zbog njegovih zasluga, austrijski botaničar Leopold Trattinnick 1821. nazvao je jedan rod biljaka – Hosta.

Rod Hosta (trpučev ljiljan, funkia) sadrži oko 70 vrsta okruglasto grmastih biljaka, trajnica, a potječu s vrelih osunčanih vulkanskih stijena, kamenih obala rijeka, šumaraka i planinskih livada Kine, Koreje, Japana i Istočne Rusije. Pa iako nije tipična primorska biljka, možda bi hosta mogla postati – pravi riječki cvijet!

utorak, 16. travnja 2013.

Snimiti nevidljivo


Rijeka je, napisao je jednom moj profesor Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. Riječka Leta izbrisala je mnoga sjećanja, a ako se mi više ne sjećamo, zašto bi to očekivali od drugih?



Sjećanje na profesora Petera Salchera je gotovo u potpunosti izblijedilo odnešeno Rječinom i gotovo se nitko njega više ni nesjeća. A uvaženi profesor Salcher učinio je puno za svjetsku znanost. Tko je dakle profesor Peter Salcher? I čime je to on zadužio svijet?



Sva današnja najsuvremenija znanstvena istraživanja vezana uz letove aviona i raketa (dakle vrlo sofisticirana istraživanja) temelje se na riječkim eksperimentima profesora Salchera, no opet samo rijetki znaju za njega.




U zlatno doba grada sv. Vida (dakle krajem 19.st.) profesor Salcher radio je u Mornaričkoj akademiji,  elitnoj školi u kojoj su se naučavali mornarički časnici cijele tada velike i moćne k.u.k. monarhije. Salcher se bavio mnogim stvarima i bio je vrlo cijenjeni fizičar. Toliko cijenjen, da ga je slavni praški i bečki profesor fizike Ernst Mach zamolio za pomoć. Naime Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o udarnom valu (danas znana kao – zvučni zid), pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Vrijedni i skromni Salcher i njegov suradnik, kemičar i fizičar Sandor Riegler latili su se posla. Tijekom 6 mjeseci njih su dvojica naporno radila i izmjenjivali pisma s Machom u Pragu. Pisma su tri dana putovala iz Rijeke u Prag a izmijenili su ih više od stotinu. Napokon, 1886., Salcher je uspio u onome što slavnom Machu nikako nije polazilo za rukom. Snimio je – nevidljivo. Salcher i Riegler su tijekom tih šest mjeseci uspjeli snimiti ultrabrze fotografije akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazali postojanje udarnog vala. Salcher i Riegler  tako su po prvi put u povijesti uspjeli i fotografirati – metak u letu.



Ovaj rad tada je izazvao svjetsku  senzaciju, no  Rječina, ta Leta našega grada, učinila je svoje. Danas se uglavnom spominje samo Mach pa čak se i njemu pripisuju rezultati koje su ostvarila naša dva sugrađana.



Salcher je imao tu nesreću(?) da je živio u gradu kroz koji je prolazila Rječina, svojevrsna suvremena Leta – rijeka zaborava. Ernst Mah imao je tu sreću(?) da nije. I zato danas mnogi znaju tko je Mach, a tek rijetki tko je Salcher. I tko zna, da je bilo malo drugačije, da je bilo malo više sreće, danas bi svi znali tko je Peter Salcher a oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, bila bi salcher.