Ulicama moga grada... Ulica Fiorella La Guardie

On je karizmatični refermator, prvi Talijan koji je uspio ući u Američki kongres, bio je jedan od najomiljenijih njujorških gradonačelnika s čak tri mandata, tijekom kojih je poveo rat protiv korupcije, organiziranog kriminala i uspješno izvukao grad iz financijske depresije koja je tridesetih godina nagrizala SAD. Jedan od prvih njegovih poteza bio je nalog za uhićenjem Luckyja Luciana. Bio je poznat kao gradonačelnik-prijatelj siromašnih i obespravljenih koji je Veliku jabuku transformirao u moderan kozmopolitski grad zbog čega ga nazivaju ocem New Yorka, a njegovo ime, među ostalim, nosi i jedan poznati njujorški aerodrom, kao i srednja škola. I kakve veze ima ovaj newyorčanin sa Rijekom? I puno više nego što mislite! On je naime - Fiorello Henry La Guardia.

Mi u Rijeci po njemu imamo nazvanu jednu prometnu ulici, dva kafića i spomen ploču na Korzu 2, u kojoj je početkom 20. stoljeća djelovao američka konzularna agencija, gdje je kao američki diplomat djelovao od 1904. do 1906. Sve ono po čemu je postao poznat u SAD-u, dobrim dijelom je činio i u našem gradu. U dvije godine svog mandata, zauzimao se za organiziraniji odlazak i bolji tretman brojnih iseljenika koji su iz riječke luke odlazili u obećanu zemlju. Naime, Rijeka je tada imala direktnu parobrodsku liniju sa New Yorkom!

No njegove veze sa Rijekom i našim krajem su zapravo puno dublje. Mama mu je bila Židovke iz Istre dok je njegov otac, zajedno sa ženom i sinom, jedno vrijeme živio u Rijeci. Tu je stari gospodin La Guardia prijateljevao s Raymondom Willeyem, tadašnjim američkim konzularnim agentom, preko kojeg je u Generalnom konzulatu SAD-a kao namještenika zaposlio svojeg sina Fiorella, najprije u Budimpešti. Zahvaljujući znanju talijanskog jezika, Fiorello je po službenoj dužnosti 1904. godine premješten prvo u Trst, zatim u Rijeku.

S Riječanima se ponovno susreo 1917. godine u Milanu, gdje je kao bojnik američkog ratnog zrakoplovstva održao govor o potrebi produljenja rata sve do pobjede nad Centralnim silama. Od 1920. bio je i predsjednik Talijansko-američke republikanske lige, utemeljene radi okončanja pitanja Rijeke i njenog pripajanja Kraljevini Italiji, a 1922. zastupao je u međuvremenu proglašenu Slobodnu Riječku Državu u New Yorku. Za vrijeme II. Svjetskog rata istaknuo je svoj antifašizam i pomagao, koliko je mogao, i ove naše krajeve.

Zanimljivo je da se mladi Fiorello, za vrijeme boravka u Rijeci, aktivno bavio i različitim sportovima. I ne samo to, bio je član izvršnog odbora Cluba atletico Fiumano i igrao je za njega u obrani. Postoji sačuvan članak iz 1905. godine o susretu između nogometaša  Cluba atletico Fiumano i Zagreba, gdje se naš Cvjetko nalazi na popisu igrača. Nažalost, rezultat im nije išao u prilog - zagrebački klub pobjedio je u 4 tačke, a riečki u 3 – piše u članku. Čini sa da mu, barem taj dan, igra u obrani i nije bila najbolja!

I za sam kraj... Nadimak mu je bio Little Flower iliti Cvjetić, kao kao engleski prijevod njegova imena. Mi bi pak rekli Cvjetko! I da. O njegovom životu napravljen je i broadwayski mjuzikl Fiorello!. Eto ideje i za naše kazalište ;) A naš Cvjetko zaslužan je i za jedan odjevni predmet. Legenda naime kaže, da su se tange pojavile 1939. Razlog?  Naš Cvjetko je, kao gradonačelnik New Yorka odredio da se gole plesačice moraju nečime pokriti, a to nešto postalo je poznato kao – tange! 

PRIČA O RIJEČKIM POŠTANSKIM MARKAMA (II. dio)

Da se falsificira novac, to sigurno znate. A znate li da se falsificiraju i poštanske marke? A jedne od najčešće falsificiranih poštanskih marki su one – riječke! Stvarno! Kako se naš grad imao (ne)sreću da bude zanimljiv mnogima, da se za ljubav ovog grada tuku mnogi, to se odražavalo i na mnogim segmentima života  ovog grada s obiju strana Rječine.

Poštanske marke tu su zanimljive, jer se iz njih može iščitati Zeitgeist – duh jednog vremena. Ili barem onaj duh vladajuće elite. A nama je u ovoj priči posebno zanimljivo razdoblje od 1918. do 1924. godine. To je razdoblje raspada velike dvojne monarhije, razdoblje Zanelle, D'Annunzija i konačnog pripojenja Kraljevini Italiji. U to vrijeme Rijeka je uz svoj novac tiskala i poštanske marke. Danas ove riječke marke možete pronaći u gotovo svakom filatelističkom katalogu na svijetu i to pod jedinstvenim nazivom – Fiume. Još je zanimljivije kako su te marke jako rijetke, prvenstveno zbog male naklade, i kao takve – jako tražene. A zanimljive su i zbog političkih poruka koje su se njima slale. I onda ne čudi što su one su jedne od najčešće falsificiranih poštanskih maraka u svijetu.

A za priču o markama, potreban je – povijesni okvir. 29. listopada 1918 Rijeka postaje sastavni dio tek stvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Dan poslije, Talijansko Nacionalno vijeće pročitalo Proklamaciju o priključenju Rijeke Italiji. U ovoj šizofrenoj situaciju, ulogu arbitra preuzima Saveznička uprava,  a izvršnu vlast u gradu je preuzelo talijansko Nacionalno vijeće. Saveznička uprava, službeno nije htjela utjecati na riješenje riječkog pitanja te je zato donijela odluku da na poštanskim markama ne smije biti političkih poruka koje bi mogle utjecati na buduće rješenje.

I tako priča o Riječkim markama počinje 3. prosinca 1918. Tada mađarske marke, koje su do tada bile službene, postaju riječke jednostavnim postupkom – na njih se samo dodavao crni pretisak Fiume. I nije bilo politike. Međutim, na svim kasnijim izdanjima za vrijeme Savezničke uprave, ovo se nije poštovalo i sve marke su imale protalijanska obilježja.

Prve u potpunosti riječke marke tiskaju se početkom 1919. 30. siječnja 1919. tiskana je takozvana alegorijska serija. Neke su kasnije marke radili znameniti crtači, poput Leopolda Metlicowitza. Motivi na markama su: glava žene kao simbol Rijeke – kraljice Kvarnera, gradska Ura, simbol revolucije – Garibaldijev spomenik u Italiji i talijanska zastava u riječkoj luci, a crteže je izradio Riccardo Pitteri.

U sedmom mjesecu 1919. Na riječkim markama mijenja se natpis Fiume u Posta Fiume. Razlog za promjenu bio je poprilično zanimljiv. Naime, prvim riječkim markama zamjeralo se što na njima nije bilo jasno radi li se tu o vinjetama ili poštanskim markama. Još je zanimljivije da je, barem tako priča kaže, zahtjev za promjenu došao sa – sušačke strane Rječine!

12. rujna 1919. u Rijeku ulazi D'Anunnzio sa svojim arditima i tu će ostati do siječnja 1921. Kako se volio „petljati“ u sve, D'Anunnzio je osmilio marke povodom 1. godišnjice dolaska u Rijeku.  Marke su u četiri boje koje simboliziraju zelenu boju uniforme, crvenu boju krvi, oker boju zemlje i plavu boju neba, a motivi su: presjecanje čvora, donji dio Riječkog grba, glava žene – Rijeke mučenice i legionarski združeni bodeži. Crteže je prema zamisli d'Annunzija izradio Adolfo de Carolis. Ove marke su se, uz malo pretiska, koristile i na Rabu i Krku, tako da i oni imaju – svoje marke!

Najljepše marke su one Riječke države s riječkim motivima (venecijanska karavela, rimski luk, lik Svetog  Vida i rimski stup) i vedutom Rijeke iz 17. stoljeća. Crteže je izradio Guido Marussig.

A ovo su ujedno i bile posljednje riječke marke. Naime na njih je 1. ožujka 1924. dodatno tiskano Annessione all'Italia – 22.Febb.1924. i grb Kraljevine Italije povodom priključenja Rijeke Italiji.

Ovo je samo mali pregled riječkih maraka, jer je između 1918. i 1924. izdano ukupno 288 različitih maraka. Ako vas zanima povijest riječkih maraka, svakako posjetite www.fiume-book.net ili potražite knjigu odnosno stručni Priručnik Hrvatskog filatelističkog saveza Poštanske marke Rijeke, Fiume 1918.-1924., autora Ivana Martinaša. I svakako pogledajte filmiće istog autora u ovom postu.

PRIČA O RIJEČKIM POŠTANSKIM MARKAMA (I. dio)

Kada ste posljednji put zalijepili poštansku marku na pismoili razglednicu? Ja se gotovo ne mogu sjetiti. I da... ne ponosim se time. Aznate li da je naš grad imao važno i zanimljivo mjesto u povijesti hrvatske,ali i svijetske filatelije? Zanimljiva je to priča o falsifikatima, pretiscima,poštanskim žigovima i – međunarodno priznatim poštanskim markama! No, krenimoredom...

Naime, riječki manipulativni poštanski žig "V:Fiume" (odnosno Von Fiume – Od/ Iz Rijeke) iz 1755. godine, najstariji jedo danas sačuvan poštanski žig na području Republike Hrvatske! Ovo je jošzanimljivije ako znamo da je najstariji poštanski žig u Austrijskom Carstvu jeonaj bečke pošte V. Wien iz 1751. godine. Ali poštanska priča u Rijeci još jestarija! Tako Valvasor u svom dijelu Slava Vojvodine Kranjske iz 1689. spominjekako "iz Klagenfurta i Rijeke idu samo obične listonoše".  Kobleru pak u svojem dijelu Memorie per la storia della liburnica cittadi Fiume objavljenom 1896. spominje prvog znanog riječkog postmeistera - Eustacchija Babića ismješta ga u 1686. godinu!

Kad smo još kod poštanskih zanimljivosti vezanih uz Rijeku,eto ih još nekoliko. Kada je Rijeka, milošću cara Karla VI., 1719. proglašena slobodnomlukom, ukazala se potreba za izgradnju lazareta. 1722. započela je a tri godinekasnije i dovršena je gradnja lazareta Sv. Karla Boromejskog zapadno odgradskih zidina. A u lazaretu su se osim ljudi, životinja i roba raskuživala iprodimljavala i pošta iz krajeva u kojima je su vladali kuga i kolera.  A svaka takva poštanska pošiljka bila jeoznačena s natpisom - netto di fuori,netto di dentro iliti čisto izvana i iznutra!

Rijeka svoj prvi pravi, moderni poštanski ured dobiva 22. ožujka1730. Ne znamo gdje je on bio točno smješten, ali znamo da je od 1766. Riječkipoštanski ured tada je bio smješten u nastavku starogradske vijećnice poznatojdanas kao kući Ivana pl. Zajca na današnjem Koblerovom trgu. Zatim se seli ukuću izvjesnog Berdarinija, da bi se 1776. godine riječki poštanski uredsmjestio izvan gradskih zidina u vlastito zdanje sagrađeno na mjestu negdašnjegradske utvrde Sv. Jeronima. Danas se tu nalazi zgrada Kraša na Korzu!

Filataelisti ovo razdoblje zovu predfilatelističko. Onofilatelističko počinje 1. srpnja 1850. kada se uvodi uporabu prva poštanskamarka Austrijskog Carstva. Zanimljivo je da se one u Rijeci koriste od prvogdana, što nije bio slučaj u drugim hrvatskim i mađarskim gradovima. Nakon štoje Rijeka 1868. potpala pod Mađarsku, od prvog dana izlaženja mađarskihpoštanskih maraka, 1. svibnja 1871., one se koriste u Rijeci.I tako sve do1918. O veličini i snazi Rijeke u periodu od prve poštanske marke do 1918. g.najbolje govori činjenica da je korišteno ukupno 85 žigova na 6 poštanskihureda.

A prava zanimljiva priča o riječkim markama koje su jedne odnajčešće falsificiranih poštanskih maraka u svijetu počinje 1918. Ali o tome...Za tjedan dana! A do onda... pokušajte poslati makar jedno pismo ilirazglednicu i zalijepite marku.

Ulicama moga grada - Mljekarski trg

Rijeku je teško odvojiti od njenog zaleđa. Da, mogu postojati (i postojale su) različite gradske, općinske pa čak i državne granice, ali tu prirodnu vezu nemoguće je uništiti. Zamislite da nema veze između Rijeke i Grobinšćine? Teško. Ostali bi tako bez nekoliko gradonačelnika, nogometaša, kulturnjaka i još mnogo, mnogo toga. Ali ostali bi i bez jednog riječkog simbola, dijela riječkog identiteta. I ne, ne mislim na morčića. Mislim na one žene koje su svakodnevno, ljeti i zimi, po kiši, snijegu i žegi, riječkim gospođama i njihovoj dječici  donosile svježe mlijeko. Mislim na grobničke mlikarice!

Te vrijedne žene su ustajale u gluho doba noći, palile ognjište i kuhale kafe za svoje najdraže koji su još spavali. Onda bi pomuzle kave, sve posložile i krenule zdolun. U Rijeku. Pješke. I tako bi svaka mlikarica na svoja leđa stavljala plašćenicu, ruksak sa 20-30 litara mlijeka. A često su uz to imale poveći  teret drva. Neke su mlikarice to svakodnevno radile i više od 60 godina! Jedna od takvih mlikarica bila je teta Tonka s Cernika. Postala je mlikarica sa 12 godina i svaki je dan nosila mlijeko do svoje 75. godine. Pune 63 godine! Ako izuzmemo onih nekoliko tjedana kada je odmarala doma nakon svoja četiri poroda! Umrla je u 80. Godini života bez mirovine i zdravstvenog osiguranja! To znači da je svaka od njih 10 puta pješke obišla Zemlju oko ekvatora i na leđima prenjela i više od 400 tisuća litara mlijeka! A i mlijeko Tonka dobilo je ime upravo po – njoj!

A kad bi napokon stigle u grad čulo bi se - Gospa, zamite friškega mlika! I kako biste joj mogli odbiti? Uostalom, mogli ste ga i probati i uvjeriti se koliko je dobro. Pa biste, uzeli i više nego što ste mislili!

Grobničke mlikarice su nakon godina (stoljća čak) nestale s gradskih ulica negdje u devedesetima. Vrijedne i požrtvovane grobničke mlikarice tako su godinama bile dio ovog grada, dio njegovog identiteta. Danas su grobničke mlikarice samo dio gradskog sjećanja. I grad im se odužio. Jer tko zna kako bi grad izgledao da mnogi njegovi stanovnici nisu odrasli na tom grobničkom mlijeku. 1989. u čast svih tih tihih i požrtvovanih žena, jednog jutra, Mljekarski trg bio je premali za sve one koji su željeli vidjeti otvorenje spomenika svim mlikaricama Belizara Bahorića. I tako je grad odao počast onima na čijem mlijeku je izrastao.

I danas kad prolazite Mljekarskim trgom sjetite se tih vrijednih žena. A ako zastanete na trenutak, možda osjetite miris svježeg mlijeka ili makar čujete zvuk praznih lata koji preko stoljeća tiho odzvanja i danas.

Korzo - riječki mikro svemir

Zagrepčani se vole hvaliti Ilicom i Jelačić placem. Splićani se hvale svojom Rivom a Dubrovčani pak Stradunom. A mi Riječani? Imamo li mi Riječani / Ričani / Rečani / Fjumani kakvo, takvo posebno mjesto. Naravno da imamo i to puno, puno posebnije nego što mislimo. Ne vjerujete?

Korzo je naš riječki mikrosvemir. Na njemu se sve događa – od prve jutarnje kave i ćakule, do velikog karnevala i maškaranog ludila. Na njemu se gledaju preskupi izlozi, škicaju komadi, susreću znanci, izmjenjuju šetači, oni besposleni sa onim užurbanim i prezaposlenima. Sa njegovih se rasklimanih ploča vidi gotovo cijeli svijet. Pretjerujem, kažete. Pa i ne. Stojeći na njegovu početku (ili kraju), bacite, onako usput, pogled na Palazzio Adrio, Palaču Jadran, odnosno zgradu Jadrolinije i uvjerit će te se da ne pretjerujem. Na pročelju koje vidite, opazit će te četiri kipa, kipara Sebastiana Bonomija. Kipovi su alegorije kontinenata – Japanka predstavlja Aziju, Egipćanka pak Afriku, Indijanka naravno Ameriku, a tu je i Europljanka. Zar to nije gotovo cijeli svijet? Zar ste pomislili da bi vam lagao?

Na našem su Korzu danas česti ulični svirači i zabavljači. A nedaleko njih, i ne tako davno, mogli su se čuti sasvim neki drukčiji zvuci. 1890. uvedena je u riječki kulturni život zgrada Filharmonijsko – dramskog društva, naša Filodrammatica. Tada je iz nje odjekivala društvena himna, koju je skladao sam Ivan Zajc. U njoj su Riječani, kako i priliči, velikom feštom slavili šezdeseti rođendan svog glasovitog sugrađanina Ivana pl. Zajca.

A tko zna kako bi danas izgledala naša gradska kavana, da se Filharmonijsko – dramsko društvo nije moralo iseliti iz prostora Domoljubna društva iliti Societa Patriotica. No možda je to i dobro, jer da se nisu iselili, tko zna gdje bi se danas nalazili – Radio Rijeka, Čitaonica i Mali salon. A upravo u toj Čitaonici, 1918. riječko Nacionalno vijeće donijelo je odluku o sjedinjenju Rijeke Hrvatskoj, odnosno novoosnovanom Kraljevstvu SHS, te tako, na tko zna kakav način, promijenilo sudbinu Terrae Fluminis.

Priča o Korzu može ići i dalje, ali ako vas do sada nisam uspio uvjeriti u njegovu posebnost, ne bih to učinio ni u nastavku priče.

Onu najljepšu priču o Korzu nisam vam ni ispričao, niti imam namjeru. To je priča svakog od nas, priča koju samo mi znamo. Ni ovo što sam vam ispričao nije bila moja priča o mojem Korzu. Svatko ima svoje Korzo i svoju priču. Moje se Korzo i moja se priča razlikuju od vaše. Ono što je u priči zadano je Korzo i njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. Korzo je naša zajednička priča, u kojoj se zrcale svi Riječki životi, oni prošli, sadašnji i oni budući. Fontane i rasklimane poče, sjaj i blještavilo izloga, tuga i bijeda prosjaka.

Svaki se od gradova s početka Kartoline može hvaliti svojim posebnim mjestima, ali niti jedno nije tako posebno kao naše Korzo, ako ništa drugo, a ono zato jer je naše.