utorak, 30. travnja 2013.

Od Šetališta Franje Josipa do Korza, ili kako su se mijenjala imena ulici u Rijeci


Rijeka je oduvijek bila grad koji nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio svojeg identiteta.

 


Priznaju nam to mnogi, a nama, stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci - Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda.



Grad koji rado i brzo prihvaća novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta ulica.




A razlog je zapravo vrlo jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u Rijeci!



Ovakvih situacija u Rijeci ima mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari su sigurno voljeli ove zavrzlame.



Iako na prvi pogled imena ulica i trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s time se nije za šaliti!



I tako se mijenjaju vlasti, mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze zajedno sa vodom Rječine.

srijeda, 24. travnja 2013.

Ulicama moga grada... Park Nikole Hosta


Na južnoj padini Belvedera, u podnožju Kozalskog brijega, smjestio se park koji je nastao kao posljedica zavade među bratićima, od kojih je jedan bio moćni car Franjo Josip, a drugi botaničar opčinjen mađarskim Ciganima. Da bi priča bila još zanimljivija, danas se taj park zove po riječkom prirodoslovcu, u čiju čast je nazvan cijeli jedan rod biljaka sa sedamdesetak vrsta. Jesam vas zainteresirao? Ako jesam, krenimo redom...

1882. godine, nadvojvoda Josip i njegova supruga Klotilda, dolaze živjeti u Rijeku. Razlog? Cjenjeni nadvojvoda nije bio poželjan u Beču pa je diskretno zamoljen da se makne u ugarski dio Monarhije. On je to i učinio, a Rijeku nije slučajno odabrao. Osim što je službeno bila u Ugarskoj, Rijeka je bila i u neposrednoj blizini Dvora, koji je za svoje zimovalište odabrao – Opatiju.

Nadvojvoda se smjestio u nekadašnjoj vili baruna Vranyczanyja i uz nju je podigao predivan, veliki park ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.

Dozvolite mi da samo nakratko odlutam. Habsburzi su naime neobično voljeli neobične i egzotične biljke i životinje. Tako je car Franjo I, zaslužan što je Beč prvog krokodila vidio 1821., a nekoliko godina kasnije i prvu žirafu. A ta žirafa je iz Egipta prvo stigla u Rijeku, a onda je, neboga, morala pješačiti do Karlovca gdje su je tek smjestili u kola i odpremili za Beč, gdje je stigla 7. kolovoza 1828.

A spomenimo i to kako se Andrija Ljudevit Adamić hvalio kako je za časni Bečki dvor i cara i kralja Franju I nabavio mladoga brazilskog majmunčića naročite dobrote a da je iz Abesinije dobavio primjerak jedne posebne vrste lasice.
No vratimo se mi našoj priči...
Nadvojvoda Josip bio je uistinu vrhunski botaničar i zato ne treba čuditi što je njegov park veličine 52.700 m2 bio jedan od najljepših ukrasa grada! Park se smjestio na kamenitom terenu i na nekoliko nivoa. U njemu su svoje mjesto našle različite skulpture, fontane i naravno, egzotične biljke. Tako je postigao pravi ugođaj engleskog parka, što se s vremenom – izgubilo.

No osim botanike, časnog nadvojvodu su opčinjavali i mađarski Cigani. Toliko da je naučio njihov jezik i napisao njegovu gramatiku. Zato je i bio prozvan – Ciganskim kraljem.

Očito je da nadvojvoda nije bio baš neki uštogljeni tip koji pazi na dvorsku etiketu. Možda su ga upravo i zato Riječani i voljeli i jednostavno zvali - sior Prinzipe. Često su ga znali viđati na našoj placi gdje je sam birao voće i povrće. A sior Prinzipe je volio Riječane i redovno se pojavljivao na svakom važnijem društvenom događaju.

Sior Prinzipe je umro 1905., a njegovu palaču kupila je gradska uprava 1916. I palaču pretvorila u galerijski prostor. Nakon deset godina je potpuno preuređena i trebala je služiti za svečana primanja te su se u njoj dodatno smjestili Gradska knjižnica, Državni arhiv i Gradski muzej. A tada je par presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha. 1934. tadašnji gradonačelnik Riccardo Gigante imao je namjeru u parku formirati lapidarij, te je zato okupio niz kamenih spomenika s cijelog našeg područja, no to nikad nije u potpunosti realizirano. Zapravo je tek 60-ih godina prošlog stoljeća, Radmila Matejčić dovršila taj posao, ali je lapidarij bio postavljen u parku Guvernerove palače. U razdoblju od 1. svibnja 1947. do 1962. godine u jednom dijelu parka bio je smješten i mali zoološki vrt.

Gradsko vijeće Grada Rijeke 1996. godine preimenovalo je ovaj park (do tada Park vladimira Nazora) u Park Nikole Hosta. Zapravo samo jedan dio nekadašnjeg nadvojvodinog parka danas se naziva Parkom Nikole Hosta. Od njegova nekadašnjeg sjaja danas je zapravo ostalo vrlo, vrlo malo.


A znate li tko je uopće bio Nikola Host, točnije Nicholaum Thomas Host? Naš se Nikola rodio u Rijeci 1761. a bio je dvorski liječnik Franje I. sve do svoje smrti je u bečkoj palači Schönbrunn 13. siječnja 1834. Osim što je bio liječnik, on je bio jedan od najuglednijih prirodoslovaca svog vremena i prvi ravnatelj carskog vrta Flora Austriaca viva koji se nalazi pored palače Belvedere u Beču. Napisao je nekoliko važnih knjiga iz podračja botanike. Zbog njegovih zasluga, austrijski botaničar Leopold Trattinnick 1821. nazvao je jedan rod biljaka – Hosta.

Rod Hosta (trpučev ljiljan, funkia) sadrži oko 70 vrsta okruglasto grmastih biljaka, trajnica, a potječu s vrelih osunčanih vulkanskih stijena, kamenih obala rijeka, šumaraka i planinskih livada Kine, Koreje, Japana i Istočne Rusije. Pa iako nije tipična primorska biljka, možda bi hosta mogla postati – pravi riječki cvijet!

utorak, 16. travnja 2013.

Snimiti nevidljivo


Rijeka je, napisao je jednom moj profesor Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. Riječka Leta izbrisala je mnoga sjećanja, a ako se mi više ne sjećamo, zašto bi to očekivali od drugih?



Sjećanje na profesora Petera Salchera je gotovo u potpunosti izblijedilo odnešeno Rječinom i gotovo se nitko njega više ni nesjeća. A uvaženi profesor Salcher učinio je puno za svjetsku znanost. Tko je dakle profesor Peter Salcher? I čime je to on zadužio svijet?



Sva današnja najsuvremenija znanstvena istraživanja vezana uz letove aviona i raketa (dakle vrlo sofisticirana istraživanja) temelje se na riječkim eksperimentima profesora Salchera, no opet samo rijetki znaju za njega.




U zlatno doba grada sv. Vida (dakle krajem 19.st.) profesor Salcher radio je u Mornaričkoj akademiji,  elitnoj školi u kojoj su se naučavali mornarički časnici cijele tada velike i moćne k.u.k. monarhije. Salcher se bavio mnogim stvarima i bio je vrlo cijenjeni fizičar. Toliko cijenjen, da ga je slavni praški i bečki profesor fizike Ernst Mach zamolio za pomoć. Naime Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o udarnom valu (danas znana kao – zvučni zid), pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Vrijedni i skromni Salcher i njegov suradnik, kemičar i fizičar Sandor Riegler latili su se posla. Tijekom 6 mjeseci njih su dvojica naporno radila i izmjenjivali pisma s Machom u Pragu. Pisma su tri dana putovala iz Rijeke u Prag a izmijenili su ih više od stotinu. Napokon, 1886., Salcher je uspio u onome što slavnom Machu nikako nije polazilo za rukom. Snimio je – nevidljivo. Salcher i Riegler su tijekom tih šest mjeseci uspjeli snimiti ultrabrze fotografije akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazali postojanje udarnog vala. Salcher i Riegler  tako su po prvi put u povijesti uspjeli i fotografirati – metak u letu.



Ovaj rad tada je izazvao svjetsku  senzaciju, no  Rječina, ta Leta našega grada, učinila je svoje. Danas se uglavnom spominje samo Mach pa čak se i njemu pripisuju rezultati koje su ostvarila naša dva sugrađana.



Salcher je imao tu nesreću(?) da je živio u gradu kroz koji je prolazila Rječina, svojevrsna suvremena Leta – rijeka zaborava. Ernst Mah imao je tu sreću(?) da nije. I zato danas mnogi znaju tko je Mach, a tek rijetki tko je Salcher. I tko zna, da je bilo malo drugačije, da je bilo malo više sreće, danas bi svi znali tko je Peter Salcher a oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, bila bi salcher.

utorak, 9. travnja 2013.

Mala točkica na karti svijeta - Kako smo i jesmo li ičime zadužili svijet?


Nedavno sam u ugodnom društvu ispijao prvu (zapravo drugu) jutarnju kavu, listao novine i ćakulao s prijateljem. I tako kaže on meni – Pišeš o Rijeci kao da je centar svijeta. A mi smo bili i jesmo samo mala točkica na karti svijeta. Nikoga zapravo nije bilo niti je briga za nas. Kao da smo mi ikad bili važni.
Mi uistinu jesmo samo mala točkica na karti svijeta, rekao sam, ali smo u tom istom svijetu ostavili mali, ali neizbrisiv trag.




Zlatne riječke godine počinju u drugoj polovici 19. stoljeća i traju sve do prvog svjetskog rata. I u tom vremenu Rijeka je bila mala, ali značajna točkica na zemljopisnoj karti svijeta. Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.




Kad smo već vezani uz more… U Rijeci izgrađen jedan od najvećih europskih ratnih brodova  Szent Istvan. Prvi hrvatski parobrod Hrvat, izgrađen je u riječkom Stabilimento tecnico Fiumano, prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka i porinut u more 13. srpnja 1872. A prvi trgovački brod na nuklearni pogon Savannah, izgrađen je prema projektu Riječanina Erazma Tićca.



Priča o torpedu je najpoznatija, ali, reći će neki, i najneslavnija. No bilo je u našem gradu i otkrića koja su također izmijenila svijet, ali nabolje.

U Rijeci su djelovali mnogi izvrsni liječnici. Tako je bilo nekada a tako je i sada (zaboravite na trenutak neke crne priče vezane uz riječko zdravstvo). Jedan od takvih bio je i kirurg Anton Grossich. On je 1907. prvi otkrio sve prednosti upotrebe jodne tinkture pri kirurškim operacijama, i time ostvario, kako su pisali suvremenici (ali i danas mnogi to smatraju) - najvažniji napredak na području dezinfekcije. Koliko je života time spašeno, nikada nećemo saznati.



1896. svega mjesec dana nakon što je Röntgen objavio svoje epohalno otkriće u Würtzburgu, profesor Peter Salcher demonstrirao je te čudnovate X-zrake u Rijeci. Prvi u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako je svega godinu i pol nakon toga u Rijeci je rendgen uveden u bolničko liječenje.



A kad već spominjem Petera Salhera, znate li po čemu je on zadužio znanost? Ako ne znate, a zanima vas, budite uz nas za tjedan dana.

ponedjeljak, 1. travnja 2013.

Ormar–ladičar kao jedna od sedam ljepota grada


Kada je 1. travnja 1942. godine svoj život započeo naš Riječki ili Veliki neboder, kada su se maknule skele koje su ga skrivale od radoznalih pogleda i kada je osvanuo u svoj svojoj ružičastoj golotinji, svi su govorili samo o njemu. Većina je negodovala, neki su čak bili toliko zaprepašteni, da su ga najčešće opisivali kao divovski ormar–ladičar. No usprkos i možda čak i u inat svima njima, taj ormar–ladičar preživio je dva rata, tri države, tri ideologije i eto dočekao svoj 71. rođendan. I teško se sada, nakon tolikih godina, ne složiti se s tadašnjim počasnim konzervatorom Rijeke i ravnateljem Gradskoga muzeja, uvaženim gospodinom Riccardom Giganteom, koji je te davne 1942. kazao da će junak naše današnje priče postati jedan od sedam ljepota grada.
I kako to već biva u ovom našem gradu i danas kada se nešto gradi, kao i nekada, Riječki se neboder dugo rađao. Sve je započelo još 1939. i oteglo se sve do 1942., što zbog arheoloških nalaza, što zbog ratnih prilika. Tata mu je bio tada najugledniji tršćanski arhitekt Umberto Nordio, koji ga je izgradio kao kuću–toranj i uspio ga uspješno smjestiti u okolinu, iako su mu mnogi prigovarali da svoj  casa torre, a njihov ormar–ladičar, nije uspio uklopiti u okoliš.



Riječki neboder sa svojih 14 katova i 53 metra visine, dominira našim malim velikim gradom i lukom. Ako ste ovog dominantnog sedamdesetijednogodišnjaka promatrali dok je sunčani disk visoko na nebu, iako strogo geometrijski, on tada gubi svoju krutost i ističe se pokretima sjena koje ulaze u udubine. Dodajte ovome i velika stakla koja ga čine prozračnim i oslobođenim težine i uz malo mašte (sjetite se da je izgrađen davne 1942.) biti će vam savršeno jasno zašto je one Riječane–Fjumane, kojima se sviđao, podsjećao na daleku zemlju snova – Ameriku.



To podsjećanje na Ameriku i nije bilo bez osnove. Novac za gradnju nebodera dao je Marco de Arbori (otud i drugo ime za Riječki neboder - Palazzo Arbori), a on je bio Merikan. Njegov je poštovani gospodin otac otišao u Ameriku, a tamo mu se posrećilo te se on silno obogatio. To što se poštovani gospodin Enrico obogatio u Americi u vrijeme prohibicije, ne pripada ovoj priči. Kao ni ona priča koju sam davno čuo, a koja kaže da mladi Marco de Alberi i nije baš imao toliko novaca  koliko je bilo potrebno za izgradnju, no tu se našao i stanoviti Alfonso Capone, zvan Al i Scareface, koji je mladcu pripomogao kojim dolarom.



Iz ovog je projekta Marco de Arbori, kao pravi buisnessman, želio izvući dobar profit. Tako se u prizemlju i polukatu trebao smjestiti veliki robni magazin iz Milana, a sve tamo do šestoga kata, trebali su se nalaziti prostrani, funkcionalni i prozračni uredi tvrtki, udruga i ustanova. Čista Amerika. Ali, ne zaboravite da je svačiji život prepun razno – raznih ali, mladi de Arbori nikad iz ove svoje investicije nije izvukao željenu dobit.



Ameriknizacija se ogledala i u stanovima. Dva ulaza, veliki hol, sobe okrenute prema ulicama i trgu, svi opremljeni ugrađenim ormarima, modernom kuhinjom i kupaonicom. Stanovi su bili građeni, zar to treba posebice naglašavati, samo za one sa jako dubokim džepovima.



Duh bogate Amerike ogledao se kako na vanjskom tako i na unutrašnjem uređenju. Mramor i tada vrlo moderne keramičke pločice u koje je neboder obučen izvana, a za atrij bijeli kararski i crveni mramor iz Montecatinija. U unutrašnjosti se nalazila i freska akademskog fresko-slikara Carla Sbissa Poeta čita kvarnersku kartu, koja je nažalost uništena nakon 1945.



Od 1987 do veljače 1989. godine, naš je junak bio na face–liftingu. Kada su sa njega skinute skele, krpe i plastične folije, ponovo je osvanuo ružičast kao i onog davnog 1. travnja 1942. A Riječki neboder eto tako stoji i dalji i gleda kako se njegovo i naše Korzo, naša Rijeka, nostra Fiume, mijenja. Mijenja se sve, od šetača Korzom do zastava koje se vijore s obiju strana Rječine, samo on stoji već više od sedamdeset godina, miran čuvar vremena prošlog i vremena budućeg.