Rijeka je oduvijek bila grad koji
nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje
tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je
odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je
jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i
Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite
darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio
svojeg identiteta.
Priznaju nam to mnogi, a nama,
stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i
svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci
- Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji
moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je
Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća
novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog
rendgena, prvog parobroda.
Grad koji rado i brzo prihvaća
novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i
dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato
je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne
zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj
riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo
se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad
Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one
koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta
ulica.
A razlog je zapravo vrlo
jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti
su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji
stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se
ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto
prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A
jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u
Rijeci!
Ovakvih situacija u Rijeci ima
mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica
jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom
pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime
preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas
je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo
da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo
Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a
produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari
su sigurno voljeli ove zavrzlame.
Iako na prvi pogled imena ulica i
trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno
kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati
Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi
stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz
hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s
time se nije za šaliti!
I tako se mijenjaju vlasti,
mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A
onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar
prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze
zajedno sa vodom Rječine.