Moje mjesto iz bajke...

Svatko od nas ima neka posebna mjesta za koja ga vežu neke sasvim posebne uspomene iz djetinjstva. I ja ih imam. Jedno od takvih, sasvim posebnih mjesta iz mojega djetinjstva, je i Trsastska gradina. Moje mjesto iz bajke. Mjesto koje čuva opasni zmaj, bez obzira što se nekom neupućenom može činiti kao kakav običan kip. Mjesto gdje se zasigurno nalazi neka prelijepa princeza, iako bi netko neupućen u sve ove bajkovite stvari, kazao da je samo riječ o običnom curetku iz susjedstva. Mjesto gdje se nalazi skriveno blago, blago koje svi oni neupućeni ne vide, a eto, nalazi im se ispred nosa. Pardon, na vrh Trsatskog brijega.

Trsatska gradina, mjesto sa kojeg imate prekrasan pogled na grad svetoga Vida, stoji ovdje gotovo od početka svijeta i vijeka. Liburni su tu imali  osmatračnicu, sa koje su kontrolirali putove prema moru. Stari su Rimljani tu istu osmatračnicu pretvorili u dio Liburnijskog limesa, koji je počinjao u Tarsatici, gradu-utvrdi na području našeg današnjeg Staroga grada. Značenje Castrum Tersacta nije promaklo ni Krčkim knezovima, časnim Frankopanima, koji ga učvršćuju i povećavaju.

Trsatski se kaštel nad sutjeskom Rječine, po prvi put spominje 1288. u Vinodolskom zakoniku i od tada nam je njegova povijest znana. Od 15. su stoljeća drevnim kaštelom vladali carevi. Najprije hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, no njemu ga je, zasigurno svjestan skrivenog blaga u njemu (šapuće mi dječak u meni), preoteo Fridrih III. Habsburški, koji ga je lijepo sa cijelom Gospoštijom Trsatskom proglasio nasljednim dobrom velike i moćne dinastije Habsburg. I tako je bilo do doba Marije Terezije koja ga je predala gradu Bakru. U to je vrijeme turska opasnost prestala, Mlečići više nisu bili oholi kao nekada, pa je Trsatska gradina izgubila svoju stratešku važnost. Njegovo je održavanje bilo skupo za Bakrane, a točku na njegovu dotadašnju povijest stavio je katastrofalan potres 1750. I tako, nekako od toga vremena, na stoljetnim trsatskim kulama i zidinama počinje rasti bršljan a svi prolaznici-namjernici kroz grad podno staroga kaštela, o njemu počinju govoriti kao o – podrtini.

I tko zna kakva bi mu sudbina bila, da se nije pojavio grof Laval Nugent od Westmeatha, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ. Kako bi shvatili daljnju sudbinu naše Trsatske gradine, moramo ponešto saznati o samom svijetlom grofu Lavalu Nugentu.

Ovaj rođeni Irac, napravio je blistavu vojnu karijeru zahvaljujući Napoleonskim ratovima. Grof Laval svoje bitke vodi po Hrvatskoj i Italiji, a sam papa Pio VII, podario mu je titulu rimskoga princa u znak zahvalnosti što mu je omogućio povratak u Rim. U Italiji upoznaje svoju suprugu Giovannu Riario-Sforza. Ulazak u drevnu obitelj Sfoza presudno je utjecala na Lavala Nugenta – postao je opsjednut prošlošću. Posebno je bio opsjednut Frankopanima, kao nesuđenom kraljevskom obitelji, s kojom je, preko svoje supruge, bio u vrlo, vrlo tankoj rodbinskoj vezi. U duhu romantizma, pokušao je obnoviti njihovu moć u 19. stoljeću, a to mu je, gotovo i uspjelo – mogao je postati hrvatskim banom. Iako mu to nije uspjelo, uspjelo mu je postaviti stanovitog glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana. 

Burna 1848. i za njega je bila burna i bio je jedan od najzaslužnijih za održanje Habsburgovaca na tronu. Umro je u starom frankopanskom gradu Bosiljevo 1862. i pokopan je uz svoje pretke u trsatskom kaštelu. I tako otprilike glasi priča o Lavalu Nugentu, posljednjem Frankopanu.

Laval Nugent između vojnih i političkih bitki, 1826. kupuje ruševine Trsatskog kaštela, kako bi u njemu smjestio svoj arheološki muzej. Obnovu prostora budućega muzeja povjerio je venecijanskom kiparu Giacomu Paronuzziu. A Laval i njegov majstor-graditelj, zasigurno svjesni bajkovita ozračja i onoga zakopanoga blaga, obnoviše kaštel nad gradom svetoga Vida, ne u stilu vinodolskih srednjovjekovnih utvrda, već u duhu vremena koje je stvorilo Bayrona i stvoriše tako jedan sasvim fantastičan burg u kojem se miješaju srednji vijek, neogotički prozori, gibelinski grudobrani i klasicistički mauzolej u stilu rimskoga hrama. Dojmu fantastičnosti pridonosili su i dva baziliksa iz plemičkog grba grofa Lavala, koje je izradio onaj isti Fernkorn koji je izradio spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu.

U starom se trsatskom kaštelu tako smjestio prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj, u kojem je Laval izložio svoje arheološke nalaze. Nakon njegove smrti, njegovi su se nasljednici počeli rješavati bogate ostavštine, ne samo iskopina već i bogate kolekcije slika. Između dva rata kaštel je ponovo u katastrofalnom stanju, za što je posebno zaslužna vremešna i slijepa grofica Ana Nugent, Luda Ana Trsatska kako su je zvali. 

Stanje pradavnog kaštela pogoršalo se razaranjima u drugom svjetskom ratu koje se nastavilo i nakon rata. Očit primjer za to je i što su kosti svijetloga grofa i njegove supruge nasilno iznesene iz mauzoleja. Na to još i danas podsjećaju ostaci njihovih kamenih sarkofaga, gdje su trebali vječno počivati, koji leže u blizini ulaza u sam kaštel. No u novije vrijeme, na svu sreću, intezivno se radi na njegovoj obnovi.

A vi se pitate pa gdje je to silno zakopano blago koje sam toliko spominjao. Dođite na Trsat i prošetajte se njime i onda, onako usput, svratite na Trsatsku gradinu, pomolite se za dušu časnoga grofa, popnite se na Rimsku kulu i pogledajte grad svetoga Vida na Rječini, pogledajte Učku i Kvarner i shvatit ćete o kakvom sam vam blagu govorio.