15. lipnja Riječani slave svojeg zaštitnika, dječaka s palmom  – svetog Vida. A upravo je on i dao ime Gradu koji teče, jer se kroz povijest dugo pisao upravo kao Grad svetoga Vida – Rijeka sv. Vida - Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Terra Fluminis sancti Viti, Flumen sancti Viti... A Grad na Rječini, je kroz minula stoljeća mirno i nemirno živio upravo u znaku svoga sveca zaštitnika. Lik svetog Vida bio je utisnut u gradske pečate, prvi grb, ali, što je još i važnije, i u ljudska srca.

Danas ne znamo zašto je i kada je mladi svetac postao zaštitnik Rijeke. Presudan je trenutak, vjerojatno, bio kada su stanovnici Terre Fluminense prihvatili kršćanstvo i izgradili prvu crkvicu posvećenu svetomu Vidu. A ne treba zanemariti niti činjenicu kako je kult sv. Vida snažno zahvatio slavenske zemlje, gdje je, kažu neki, zbog sličnosti imena zamijenio praslavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid sve vidi. Tako je bilo u našem Gradu koji teče – crkvica posvećena gradskome patronu izgrađena je kraj izvora potoka Lešnjak, na mjestu današnje katedrale svetog Vida. Iako nevelika, crkvica je bila neobično važna i uvijek je bila vezana uz gospodara grada, neovisno od toga što je crkva Marijina Uznesenja bila starija.

A znate li uopće tko je bio dječak s palmom – sveti Vid?

Vid se rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali Sicilije u bogatoj, ali ne i kršćanskoj obitelji, a njegovo mučeništvo se zbilo negdje oko 304. Ili 305. godine na samom početku Dioklecijanova progona kršćana. Kult mu se počeo širiti negdje oko 600 godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida).

Prema tome spisu, Vid je kao sedmogodišnjak morao pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac htio prisiliti da se odrekne Krista. Pobjegao je sa svojim učiteljom Modestom i njegovovom ženom Kresencijom, koja mu je bila dojilja. Oboje su utjecali na mladog Vida da postane gorljivim kršćaninom, a i oni su također proglašeni svetima. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravio careva sina, koji bijaše opsjednut. No ni to ni njemu niti njegovim pratiocima nije pomoglo da izbjegnu smrtnu kaznu. Mladoga su Vida mučili ali se on nije htio odreći vjere u Krista. Zatim su ga bacili divljim životinjama da ga one rastrguju, no one to nisu htjele. Tada su se odlučili da ga bace u kotao vrelog ulja.  No tada se pojavio anđeo, koji ga je zaštitio i otpratio u Lukaniju, gdje je mladi Vid na kraju i umro. Tako kaže jedna od tri legende o Vidovu mučeništvu.

Sveti Vid je pokazao junaštvo već u ranoj dobi pa je tolikim pokoljenjima svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje pa su mu se onda kao svom velikom prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda razvilo ono veliko štovanje prema njemu. U Hrvatskoj su čak 123 crkve posvećene sv. Vidu. Tome je svecu podignuta u čast crkva kod Dobrinja, u selu Sveti Vid kod Malinske, u bribirskom zaseoku Sveti Vid, u Kupjaku, Prezidu i Senju...

Sveti je Vid uvršten u slavnu skupinu 14 zaštitnika koji se zazivaju u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. Tako ovog mladića sa palmom slave i u pomoć zazizavju padavičari, histerici i opsjednuti. Njega se zove u pomoć kada grmi, za vrijeme nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad s gavranom i lavom. A upravo mladenački lik sv. Vida u kotlu postao je i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba. Na našu žalost, danas više ne postoji najstariji poznati lik sv. Vida u gradu Rijeci. Bio je to crtež, iscrtan na onom starom riječkom zvonu iz XVI. stoljeća, koje bi se oglasilo svaki put kad je trebalo skupiti riječke gradske vijećnike na sjednicu. U II. svjetskom ratu zvono je bilo skriveno na groblju na Kozali, no tamo su ga riječki lopovi nanjušili, ukrali i - pretopili u brodsku elisu.

Ali ako riječkog sv. Vida želite upoznati u njegovom najstarijem liku srećom do danas još sačuvana, pođite na trg pred crkvom sv. Jeronima. Evo ga tamo, uklesana godine 1509., na kamenom stupu za zastavu! Tamo je on fin i otmjen mladi gospodin. Jasno je da u ono vrijeme ne može biti drugo nego plemić i vitez koji nosi mučeničku palmu u jednoj, a svoj grad Rijeku u drugoj ruci.

Sveti Vid vjerrojatno je postao naš nebeski zaštitnik tamo negdje nakon 4. stoljeća, kada se naš grad nazivao Terra Fluminis sancti Sancti Viti iliti Rika Svetog Vida.

Od onda je našim Šta da gradom proteklo mnoštvo procesija a još veće mnoštvo molitva i prošnji upućeno je mladiću sa palmom. A on ih je redom i ispunjavao. A stanovnici Grada su mu ljubav i prvrženost javno uzvraćali velikom procesijom. Kako piše Gigante, u procesiji su uvijek sudjelovali svi – od svećenika, redovnika i redovnica, preko uvaženih građana i političara svakoga soja do običnog puka. Put kojim je procesija išla bio je obložen tepisima, a u negdašnjoj ulici Svetog Vida (danas Andrije Medulića) bio je postavljen slavoluk. Procesija je uz pratnju glazbe išla od Duoma tj. crkve Marijina uznesenja, preko današnjeg Jelačićeva trga i Korza do Koblerovog trga prema katedrali gdje se održavala svečana misa.

A kako se kroz vrijeme ispreplelo crkveno i svjetovno štovanje gradskoga patrona, mudri su gradski oci, u jednom trenutku, odlučili da u Giardino publico, parku na Mlaci, svake godine održi i javna, pučka zabava za sve građane, a u čast Mladića sa palmom.

I tako je javna ljubav Sveca i njegova Grada trajala do kraja II. svjetskog  rata. A onda je ta javna ljubav postala tajna. I tako je bilo narednih 45 godina. A onda je, 1991. Ljubav ponovo postala javna. Grad Rijeka svake godine ponovo obilježava Dan svoga zaštitnika - Sv. Vida, pa je 15. lipanj ujedno postao i Dan Grada Rijeke koji se svečano obilježava vjerskim i pučkim slavljem. Grad se tako vratio svom Svecu, a on je, ionako svo vrijeme bio uz njega, i čuvao ga u svojoj ruci, kao na najstarijim gradskom grbu.

Iako je sv. Vid uvršten u slavnu skupinu 14 zaštitnika koji se zazivaju u velikoj nevolji, Riječani su mu jednom ipak okrenuli leđa, ali on im to nije uzeo za zlo.

1599. rijeku je poharala velika epidemije kuge. A proširila se gradom iz jedne kožarske radionice upravo na blagdan sv. Vida, 15. lipnja! Crna je smrt Rijekom harala do rujna, a odnijela je sa sobom više od 300 osoba, osminu stanovništva! Stari Riječani tada su okrenuli leđa svome zaštitniku i zavjetovali se sv. Roku, zaštitniku od kuge, da će mu sagraditi crkvu, kada i asko im pomogne. Svetac im je pomogao, sam ili uz pomoć sv. Vida, to ne znamo, a Riječani su ispunili svoje obećenje. Tik do zborne crkve, na par koraka od Kosog tornja, nakon nekoliko godina niknula je crkvica sv. Roka.

A upravo na blagdan sveca zaštitnika 1906., riješen je jedan veliki politički problem. Naime na gradskoj uri je do 1890. stajao riječki  dvoglavi orao, koji je zbog obnove maknut s vrha. A na njegovo mjesto trebalo je staviti barjak. Samo koji? Gospoda političari su jako žestoko, ali zapravo uvijek jalovo (hm…kako se političari nikad ne mijenjaju) raspravljali hoće li to biti mađarski crven-bijeli-zeleni ili riječki tamnocrven-žuti-plavi. I tko zna koliko bi te jalove rasprave i natezanja trajala da nije bilo riječkih – žena. Slično onim starogrčkim ženama koje su svojim muževima zaprijetili (da malo slobodnije intrepetiramo povijest) – nema seksa dok se ne ohlade usijane glave, riječke su gospođe 1906. odlučile da im je dosta muških lupetanja, preuzele stvar u svoje ruke i vratile riječkog orla na njegovo mjesto. 

Time su se duhovi primirili sve do 1918. Završetkom prvog svjetskog rata, oko Rijeke su se počeli natezati Hrvati i Talijani. 12. rujna 1919. pjesnik, ratnik i ljubimac žena Gabriele D’Annunzio sa svojim arditima – smijelima, ulazi u Rijeku, a na povijesnu scenu tada po prvi put stupa i – fašizam. Uskoro je jedan od D’Annunzijevih ardita, Guglielmo Barbieri, pogrešno misleći da je riječki orao zapravo habsburški, otpilio jednu glavu i na njeno mjesto ugurao talijanski barjak. I tako je 1919., jedan simbol potpuno pogrešno protumačen i s nekoliko poteza pile nekog neznanog ardita pretvoren u potpuno drugi simbol. Jer dvoglavi orao jest bio simbol Hasburgovaca, ali jednoglavi orao je tada bio simbol Italije!

Naš se dekapitirani orao gnijezdio na vrhu ure sve do 1949. Tada je netko (vjerojatno neki muškarac, jer su žene u ovoj priči uvijek bile racionalne) odlučio da nema mjesta za nekakve ptičurine u  novoj zemlji radnika i seljaka. Skrivećki, usred noći, poput tata, netko ga je bacio na Korzo 20. siječnja 1949. Priča kaže kako su drugo jutro stari Fjumani po Korzu skrivećki skupljali ostatke razbijenog orla i nosili ih doma. No to je već jedna druga priča, koju ćemo ispričati nekom drugom prigodom.

I za kraj, vratimo se našem Svecu i zamolimo ga da nas čuva od svakoga zla. Kao što je to činio sva ova stoljeća.

Ulicama moga grada... Ulica Šime Kozičića

Rijeka je, napisao je jednom Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. A jedan mali dijelić tog sjećanja je i mala ulica, koja se nekad zvala Calle S. Crescenzio,  a danas nosi ime Šime Kozičića u starom gradu. A znate li tko je bio taj Šime i čime je zaslužio ulicu u Rijeci? Ili je i njega i sjećanje na njega gotovo u potpunosti odnijela Rječina?

Za početak, trebali bi reći da nije Šime, već Šimun. I nije samo Kožičić, nego je i Benja. A svoje mjesto zaslužio je zbog 6 knjiga. Ali ne bilo kakvih! Naime u svega šest mjeseci, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, upravo u Rijeci, otisnuo je najmanje šest glagoljskih knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima. Time je Rijeka zaslužila naslov - kolijevke glagoljskog izdavaštva.

Benja je tako tiskao Psaltir - molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum). Zatim tu je Oficij blaženije Devi Marije, Misal hruacki i Knjižice krsta. Benja je zaslužan i prvo tiskano dijelo iz svjetske povijesti nekog hrvatskog pisca - Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, djelo o rimskim papama i carevima. Posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Sačuvani primjerci danas krase Zagreb, Dubrovnik, Zadru, Punat i Ljubljanu, ali i svjetski značajne biblioteke u Rimu, Vatikanu, Londonu, Oxfordu, Parizu, Beču, Sankt Peterburgu, Moskvi, Odesi, Weimaru i Wroclawu.

Svojom nakladničkom i tiskarskom djelatnošću Kožičić je učinio od Rijeke duhovnu metropolu hrvatskoga glagoljaštva 16. stoljeća. Ali i ne samo to! Svojim djelovanjem, Šimun Kožičić je naš grad uvrstio među najvrsnije europske gradove svoga vremena. Tako je Rijeka, zahvaljujući njegovim naporima, zaživjela kao jedno od središta ranog europskog tiskarstva i izdavaštva! To dostignuće nije samo bitno za nas već i za cijelu Europu. Uostalom, to nam i potvrđuju sačuvani primjerci njegovih knjiga koje se pažljivo i ljubomorno čuvaju u najpoznatijim i najvećim bibliotekama Staroga kontinenta. Tamo su predstavljene kao neke od najvećih vrijednosti europske baština! U Hrvatskoj se čuva njih mali broj, a Rijeka, nažalost, ne posjeduje niti jednu. 

Mala točkica na karti svijeta - Kako smo i jesmo li ičime zadužili svijet?

Nedavno sam u ugodnom društvu ispijao prvu (zapravo drugu) jutarnju kavu, listao novine i ćakulao s prijateljem. I tako kaže on meni – Pišeš o Rijeci kao da je centar svijeta. A mi smo bili i jesmo samo mala točkica na karti svijeta. Nikoga zapravo nije bilo niti je briga za nas. Kao da smo mi ikad bili važni.

Mi uistinu jesmo samo mala točkica na karti svijeta, rekao sam, ali smo u tom istom svijetu ostavili mali, ali neizbrisiv trag.

Zlatne riječke godine počinju u drugoj polovici 19. stoljeća i traju sve do prvog svjetskog rata. I u tom vremenu Rijeka je bila mala, ali značajna točkica na zemljopisnoj karti svijeta. Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.

Kad smo već vezani uz more… U Rijeci izgrađen jedan od najvećih europskih ratnih brodova  Szent Istvan. Prvi hrvatski parobrod Hrvat, izgrađen je u riječkom Stabilimento tecnico Fiumano, prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka i porinut u more 13. srpnja 1872. A prvi trgovački brod na nuklearni pogon Savannah, izgrađen je prema projektu Riječanina Erazma Tićca.

Priča o torpedu je najpoznatija, ali, reći će neki, i najneslavnija. No bilo je u našem gradu i otkrića koja su također izmijenila svijet, ali nabolje.

U Rijeci su djelovali mnogi izvrsni liječnici. Tako je bilo nekada a tako je i sada (zaboravite na trenutak neke crne priče vezane uz riječko zdravstvo). Jedan od takvih bio je i kirurg Anton Grossich. On je 1907. prvi otkrio sve prednosti upotrebe jodne tinkture pri kirurškim operacijama, i time ostvario, kako su pisali suvremenici (ali i danas mnogi to smatraju) - najvažniji napredak na području dezinfekcije. Koliko je života time spašeno, nikada nećemo saznati.

1896. svega mjesec dana nakon što je Röntgen objavio svoje epohalno otkriće u Würtzburgu, profesor Peter Salcher demonstrirao je te čudnovate X-zrake u Rijeci. Prvi u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako je svega godinu i pol nakon toga u Rijeci je rendgen uveden u bolničko liječenje.

A kad već spominjem Petera Salhera, znate li po čemu je on zadužio znanost? Ako ne znate, a zanima vas, budite uz nas za tjedan dana.

Ulicama moga grada... Ulica Fiorella La Guardie

On je karizmatični refermator, prvi Talijan koji je uspio ući u Američki kongres, bio je jedan od najomiljenijih njujorških gradonačelnika s čak tri mandata, tijekom kojih je poveo rat protiv korupcije, organiziranog kriminala i uspješno izvukao grad iz financijske depresije koja je tridesetih godina nagrizala SAD. Jedan od prvih njegovih poteza bio je nalog za uhićenjem Luckyja Luciana. Bio je poznat kao gradonačelnik-prijatelj siromašnih i obespravljenih koji je Veliku jabuku transformirao u moderan kozmopolitski grad zbog čega ga nazivaju ocem New Yorka, a njegovo ime, među ostalim, nosi i jedan poznati njujorški aerodrom, kao i srednja škola. I kakve veze ima ovaj newyorčanin sa Rijekom? I puno više nego što mislite! On je naime - Fiorello Henry La Guardia.

Mi u Rijeci po njemu imamo nazvanu jednu prometnu ulici, dva kafića i spomen ploču na Korzu 2, u kojoj je početkom 20. stoljeća djelovao američka konzularna agencija, gdje je kao američki diplomat djelovao od 1904. do 1906. Sve ono po čemu je postao poznat u SAD-u, dobrim dijelom je činio i u našem gradu. U dvije godine svog mandata, zauzimao se za organiziraniji odlazak i bolji tretman brojnih iseljenika koji su iz riječke luke odlazili u obećanu zemlju. Naime, Rijeka je tada imala direktnu parobrodsku liniju sa New Yorkom!

No njegove veze sa Rijekom i našim krajem su zapravo puno dublje. Mama mu je bila Židovke iz Istre dok je njegov otac, zajedno sa ženom i sinom, jedno vrijeme živio u Rijeci. Tu je stari gospodin La Guardia prijateljevao s Raymondom Willeyem, tadašnjim američkim konzularnim agentom, preko kojeg je u Generalnom konzulatu SAD-a kao namještenika zaposlio svojeg sina Fiorella, najprije u Budimpešti. Zahvaljujući znanju talijanskog jezika, Fiorello je po službenoj dužnosti 1904. godine premješten prvo u Trst, zatim u Rijeku.

S Riječanima se ponovno susreo 1917. godine u Milanu, gdje je kao bojnik američkog ratnog zrakoplovstva održao govor o potrebi produljenja rata sve do pobjede nad Centralnim silama. Od 1920. bio je i predsjednik Talijansko-američke republikanske lige, utemeljene radi okončanja pitanja Rijeke i njenog pripajanja Kraljevini Italiji, a 1922. zastupao je u međuvremenu proglašenu Slobodnu Riječku Državu u New Yorku. Za vrijeme II. Svjetskog rata istaknuo je svoj antifašizam i pomagao, koliko je mogao, i ove naše krajeve.

Zanimljivo je da se mladi Fiorello, za vrijeme boravka u Rijeci, aktivno bavio i različitim sportovima. I ne samo to, bio je član izvršnog odbora Cluba atletico Fiumano i igrao je za njega u obrani. Postoji sačuvan članak iz 1905. godine o susretu između nogometaša  Cluba atletico Fiumano i Zagreba, gdje se naš Cvjetko nalazi na popisu igrača. Nažalost, rezultat im nije išao u prilog - zagrebački klub pobjedio je u 4 tačke, a riečki u 3 – piše u članku. Čini sa da mu, barem taj dan, igra u obrani i nije bila najbolja!

I za sam kraj... Nadimak mu je bio Little Flower iliti Cvjetić, kao kao engleski prijevod njegova imena. Mi bi pak rekli Cvjetko! I da. O njegovom životu napravljen je i broadwayski mjuzikl Fiorello!. Eto ideje i za naše kazalište ;) A naš Cvjetko zaslužan je i za jedan odjevni predmet. Legenda naime kaže, da su se tange pojavile 1939. Razlog?  Naš Cvjetko je, kao gradonačelnik New Yorka odredio da se gole plesačice moraju nečime pokriti, a to nešto postalo je poznato kao – tange! 

PRIČA O RIJEČKIM POŠTANSKIM MARKAMA (I. dio)

Kada ste posljednji put zalijepili poštansku marku na pismoili razglednicu? Ja se gotovo ne mogu sjetiti. I da... ne ponosim se time. Aznate li da je naš grad imao važno i zanimljivo mjesto u povijesti hrvatske,ali i svijetske filatelije? Zanimljiva je to priča o falsifikatima, pretiscima,poštanskim žigovima i – međunarodno priznatim poštanskim markama! No, krenimoredom...

Naime, riječki manipulativni poštanski žig "V:Fiume" (odnosno Von Fiume – Od/ Iz Rijeke) iz 1755. godine, najstariji jedo danas sačuvan poštanski žig na području Republike Hrvatske! Ovo je jošzanimljivije ako znamo da je najstariji poštanski žig u Austrijskom Carstvu jeonaj bečke pošte V. Wien iz 1751. godine. Ali poštanska priča u Rijeci još jestarija! Tako Valvasor u svom dijelu Slava Vojvodine Kranjske iz 1689. spominjekako "iz Klagenfurta i Rijeke idu samo obične listonoše".  Kobleru pak u svojem dijelu Memorie per la storia della liburnica cittadi Fiume objavljenom 1896. spominje prvog znanog riječkog postmeistera - Eustacchija Babića ismješta ga u 1686. godinu!

Kad smo još kod poštanskih zanimljivosti vezanih uz Rijeku,eto ih još nekoliko. Kada je Rijeka, milošću cara Karla VI., 1719. proglašena slobodnomlukom, ukazala se potreba za izgradnju lazareta. 1722. započela je a tri godinekasnije i dovršena je gradnja lazareta Sv. Karla Boromejskog zapadno odgradskih zidina. A u lazaretu su se osim ljudi, životinja i roba raskuživala iprodimljavala i pošta iz krajeva u kojima je su vladali kuga i kolera.  A svaka takva poštanska pošiljka bila jeoznačena s natpisom - netto di fuori,netto di dentro iliti čisto izvana i iznutra!

Rijeka svoj prvi pravi, moderni poštanski ured dobiva 22. ožujka1730. Ne znamo gdje je on bio točno smješten, ali znamo da je od 1766. Riječkipoštanski ured tada je bio smješten u nastavku starogradske vijećnice poznatojdanas kao kući Ivana pl. Zajca na današnjem Koblerovom trgu. Zatim se seli ukuću izvjesnog Berdarinija, da bi se 1776. godine riječki poštanski uredsmjestio izvan gradskih zidina u vlastito zdanje sagrađeno na mjestu negdašnjegradske utvrde Sv. Jeronima. Danas se tu nalazi zgrada Kraša na Korzu!

Filataelisti ovo razdoblje zovu predfilatelističko. Onofilatelističko počinje 1. srpnja 1850. kada se uvodi uporabu prva poštanskamarka Austrijskog Carstva. Zanimljivo je da se one u Rijeci koriste od prvogdana, što nije bio slučaj u drugim hrvatskim i mađarskim gradovima. Nakon štoje Rijeka 1868. potpala pod Mađarsku, od prvog dana izlaženja mađarskihpoštanskih maraka, 1. svibnja 1871., one se koriste u Rijeci.I tako sve do1918. O veličini i snazi Rijeke u periodu od prve poštanske marke do 1918. g.najbolje govori činjenica da je korišteno ukupno 85 žigova na 6 poštanskihureda.

A prava zanimljiva priča o riječkim markama koje su jedne odnajčešće falsificiranih poštanskih maraka u svijetu počinje 1918. Ali o tome...Za tjedan dana! A do onda... pokušajte poslati makar jedno pismo ilirazglednicu i zalijepite marku.

Ulicama moga grada - Mljekarski trg

Rijeku je teško odvojiti od njenog zaleđa. Da, mogu postojati (i postojale su) različite gradske, općinske pa čak i državne granice, ali tu prirodnu vezu nemoguće je uništiti. Zamislite da nema veze između Rijeke i Grobinšćine? Teško. Ostali bi tako bez nekoliko gradonačelnika, nogometaša, kulturnjaka i još mnogo, mnogo toga. Ali ostali bi i bez jednog riječkog simbola, dijela riječkog identiteta. I ne, ne mislim na morčića. Mislim na one žene koje su svakodnevno, ljeti i zimi, po kiši, snijegu i žegi, riječkim gospođama i njihovoj dječici  donosile svježe mlijeko. Mislim na grobničke mlikarice!

Te vrijedne žene su ustajale u gluho doba noći, palile ognjište i kuhale kafe za svoje najdraže koji su još spavali. Onda bi pomuzle kave, sve posložile i krenule zdolun. U Rijeku. Pješke. I tako bi svaka mlikarica na svoja leđa stavljala plašćenicu, ruksak sa 20-30 litara mlijeka. A često su uz to imale poveći  teret drva. Neke su mlikarice to svakodnevno radile i više od 60 godina! Jedna od takvih mlikarica bila je teta Tonka s Cernika. Postala je mlikarica sa 12 godina i svaki je dan nosila mlijeko do svoje 75. godine. Pune 63 godine! Ako izuzmemo onih nekoliko tjedana kada je odmarala doma nakon svoja četiri poroda! Umrla je u 80. Godini života bez mirovine i zdravstvenog osiguranja! To znači da je svaka od njih 10 puta pješke obišla Zemlju oko ekvatora i na leđima prenjela i više od 400 tisuća litara mlijeka! A i mlijeko Tonka dobilo je ime upravo po – njoj!

A kad bi napokon stigle u grad čulo bi se - Gospa, zamite friškega mlika! I kako biste joj mogli odbiti? Uostalom, mogli ste ga i probati i uvjeriti se koliko je dobro. Pa biste, uzeli i više nego što ste mislili!

Grobničke mlikarice su nakon godina (stoljća čak) nestale s gradskih ulica negdje u devedesetima. Vrijedne i požrtvovane grobničke mlikarice tako su godinama bile dio ovog grada, dio njegovog identiteta. Danas su grobničke mlikarice samo dio gradskog sjećanja. I grad im se odužio. Jer tko zna kako bi grad izgledao da mnogi njegovi stanovnici nisu odrasli na tom grobničkom mlijeku. 1989. u čast svih tih tihih i požrtvovanih žena, jednog jutra, Mljekarski trg bio je premali za sve one koji su željeli vidjeti otvorenje spomenika svim mlikaricama Belizara Bahorića. I tako je grad odao počast onima na čijem mlijeku je izrastao.

I danas kad prolazite Mljekarskim trgom sjetite se tih vrijednih žena. A ako zastanete na trenutak, možda osjetite miris svježeg mlijeka ili makar čujete zvuk praznih lata koji preko stoljeća tiho odzvanja i danas.

Korzo - riječki mikro svemir

Zagrepčani se vole hvaliti Ilicom i Jelačić placem. Splićani se hvale svojom Rivom a Dubrovčani pak Stradunom. A mi Riječani? Imamo li mi Riječani / Ričani / Rečani / Fjumani kakvo, takvo posebno mjesto. Naravno da imamo i to puno, puno posebnije nego što mislimo. Ne vjerujete?

Korzo je naš riječki mikrosvemir. Na njemu se sve događa – od prve jutarnje kave i ćakule, do velikog karnevala i maškaranog ludila. Na njemu se gledaju preskupi izlozi, škicaju komadi, susreću znanci, izmjenjuju šetači, oni besposleni sa onim užurbanim i prezaposlenima. Sa njegovih se rasklimanih ploča vidi gotovo cijeli svijet. Pretjerujem, kažete. Pa i ne. Stojeći na njegovu početku (ili kraju), bacite, onako usput, pogled na Palazzio Adrio, Palaču Jadran, odnosno zgradu Jadrolinije i uvjerit će te se da ne pretjerujem. Na pročelju koje vidite, opazit će te četiri kipa, kipara Sebastiana Bonomija. Kipovi su alegorije kontinenata – Japanka predstavlja Aziju, Egipćanka pak Afriku, Indijanka naravno Ameriku, a tu je i Europljanka. Zar to nije gotovo cijeli svijet? Zar ste pomislili da bi vam lagao?

Na našem su Korzu danas česti ulični svirači i zabavljači. A nedaleko njih, i ne tako davno, mogli su se čuti sasvim neki drukčiji zvuci. 1890. uvedena je u riječki kulturni život zgrada Filharmonijsko – dramskog društva, naša Filodrammatica. Tada je iz nje odjekivala društvena himna, koju je skladao sam Ivan Zajc. U njoj su Riječani, kako i priliči, velikom feštom slavili šezdeseti rođendan svog glasovitog sugrađanina Ivana pl. Zajca.

A tko zna kako bi danas izgledala naša gradska kavana, da se Filharmonijsko – dramsko društvo nije moralo iseliti iz prostora Domoljubna društva iliti Societa Patriotica. No možda je to i dobro, jer da se nisu iselili, tko zna gdje bi se danas nalazili – Radio Rijeka, Čitaonica i Mali salon. A upravo u toj Čitaonici, 1918. riječko Nacionalno vijeće donijelo je odluku o sjedinjenju Rijeke Hrvatskoj, odnosno novoosnovanom Kraljevstvu SHS, te tako, na tko zna kakav način, promijenilo sudbinu Terrae Fluminis.

Priča o Korzu može ići i dalje, ali ako vas do sada nisam uspio uvjeriti u njegovu posebnost, ne bih to učinio ni u nastavku priče.

Onu najljepšu priču o Korzu nisam vam ni ispričao, niti imam namjeru. To je priča svakog od nas, priča koju samo mi znamo. Ni ovo što sam vam ispričao nije bila moja priča o mojem Korzu. Svatko ima svoje Korzo i svoju priču. Moje se Korzo i moja se priča razlikuju od vaše. Ono što je u priči zadano je Korzo i njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. Korzo je naša zajednička priča, u kojoj se zrcale svi Riječki životi, oni prošli, sadašnji i oni budući. Fontane i rasklimane poče, sjaj i blještavilo izloga, tuga i bijeda prosjaka.

Svaki se od gradova s početka Kartoline može hvaliti svojim posebnim mjestima, ali niti jedno nije tako posebno kao naše Korzo, ako ništa drugo, a ono zato jer je naše.

Moje mjesto iz bajke...

Svatko od nas ima neka posebna mjesta za koja ga vežu neke sasvim posebne uspomene iz djetinjstva. I ja ih imam. Jedno od takvih, sasvim posebnih mjesta iz mojega djetinjstva, je i Trsastska gradina. Moje mjesto iz bajke. Mjesto koje čuva opasni zmaj, bez obzira što se nekom neupućenom može činiti kao kakav običan kip. Mjesto gdje se zasigurno nalazi neka prelijepa princeza, iako bi netko neupućen u sve ove bajkovite stvari, kazao da je samo riječ o običnom curetku iz susjedstva. Mjesto gdje se nalazi skriveno blago, blago koje svi oni neupućeni ne vide, a eto, nalazi im se ispred nosa. Pardon, na vrh Trsatskog brijega.

Trsatska gradina, mjesto sa kojeg imate prekrasan pogled na grad svetoga Vida, stoji ovdje gotovo od početka svijeta i vijeka. Liburni su tu imali  osmatračnicu, sa koje su kontrolirali putove prema moru. Stari su Rimljani tu istu osmatračnicu pretvorili u dio Liburnijskog limesa, koji je počinjao u Tarsatici, gradu-utvrdi na području našeg današnjeg Staroga grada. Značenje Castrum Tersacta nije promaklo ni Krčkim knezovima, časnim Frankopanima, koji ga učvršćuju i povećavaju.

Trsatski se kaštel nad sutjeskom Rječine, po prvi put spominje 1288. u Vinodolskom zakoniku i od tada nam je njegova povijest znana. Od 15. su stoljeća drevnim kaštelom vladali carevi. Najprije hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, no njemu ga je, zasigurno svjestan skrivenog blaga u njemu (šapuće mi dječak u meni), preoteo Fridrih III. Habsburški, koji ga je lijepo sa cijelom Gospoštijom Trsatskom proglasio nasljednim dobrom velike i moćne dinastije Habsburg. I tako je bilo do doba Marije Terezije koja ga je predala gradu Bakru. U to je vrijeme turska opasnost prestala, Mlečići više nisu bili oholi kao nekada, pa je Trsatska gradina izgubila svoju stratešku važnost. Njegovo je održavanje bilo skupo za Bakrane, a točku na njegovu dotadašnju povijest stavio je katastrofalan potres 1750. I tako, nekako od toga vremena, na stoljetnim trsatskim kulama i zidinama počinje rasti bršljan a svi prolaznici-namjernici kroz grad podno staroga kaštela, o njemu počinju govoriti kao o – podrtini.

I tko zna kakva bi mu sudbina bila, da se nije pojavio grof Laval Nugent od Westmeatha, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ. Kako bi shvatili daljnju sudbinu naše Trsatske gradine, moramo ponešto saznati o samom svijetlom grofu Lavalu Nugentu.

Ovaj rođeni Irac, napravio je blistavu vojnu karijeru zahvaljujući Napoleonskim ratovima. Grof Laval svoje bitke vodi po Hrvatskoj i Italiji, a sam papa Pio VII, podario mu je titulu rimskoga princa u znak zahvalnosti što mu je omogućio povratak u Rim. U Italiji upoznaje svoju suprugu Giovannu Riario-Sforza. Ulazak u drevnu obitelj Sfoza presudno je utjecala na Lavala Nugenta – postao je opsjednut prošlošću. Posebno je bio opsjednut Frankopanima, kao nesuđenom kraljevskom obitelji, s kojom je, preko svoje supruge, bio u vrlo, vrlo tankoj rodbinskoj vezi. U duhu romantizma, pokušao je obnoviti njihovu moć u 19. stoljeću, a to mu je, gotovo i uspjelo – mogao je postati hrvatskim banom. Iako mu to nije uspjelo, uspjelo mu je postaviti stanovitog glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana. 

Burna 1848. i za njega je bila burna i bio je jedan od najzaslužnijih za održanje Habsburgovaca na tronu. Umro je u starom frankopanskom gradu Bosiljevo 1862. i pokopan je uz svoje pretke u trsatskom kaštelu. I tako otprilike glasi priča o Lavalu Nugentu, posljednjem Frankopanu.

Laval Nugent između vojnih i političkih bitki, 1826. kupuje ruševine Trsatskog kaštela, kako bi u njemu smjestio svoj arheološki muzej. Obnovu prostora budućega muzeja povjerio je venecijanskom kiparu Giacomu Paronuzziu. A Laval i njegov majstor-graditelj, zasigurno svjesni bajkovita ozračja i onoga zakopanoga blaga, obnoviše kaštel nad gradom svetoga Vida, ne u stilu vinodolskih srednjovjekovnih utvrda, već u duhu vremena koje je stvorilo Bayrona i stvoriše tako jedan sasvim fantastičan burg u kojem se miješaju srednji vijek, neogotički prozori, gibelinski grudobrani i klasicistički mauzolej u stilu rimskoga hrama. Dojmu fantastičnosti pridonosili su i dva baziliksa iz plemičkog grba grofa Lavala, koje je izradio onaj isti Fernkorn koji je izradio spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu.

U starom se trsatskom kaštelu tako smjestio prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj, u kojem je Laval izložio svoje arheološke nalaze. Nakon njegove smrti, njegovi su se nasljednici počeli rješavati bogate ostavštine, ne samo iskopina već i bogate kolekcije slika. Između dva rata kaštel je ponovo u katastrofalnom stanju, za što je posebno zaslužna vremešna i slijepa grofica Ana Nugent, Luda Ana Trsatska kako su je zvali. 

Stanje pradavnog kaštela pogoršalo se razaranjima u drugom svjetskom ratu koje se nastavilo i nakon rata. Očit primjer za to je i što su kosti svijetloga grofa i njegove supruge nasilno iznesene iz mauzoleja. Na to još i danas podsjećaju ostaci njihovih kamenih sarkofaga, gdje su trebali vječno počivati, koji leže u blizini ulaza u sam kaštel. No u novije vrijeme, na svu sreću, intezivno se radi na njegovoj obnovi.

A vi se pitate pa gdje je to silno zakopano blago koje sam toliko spominjao. Dođite na Trsat i prošetajte se njime i onda, onako usput, svratite na Trsatsku gradinu, pomolite se za dušu časnoga grofa, popnite se na Rimsku kulu i pogledajte grad svetoga Vida na Rječini, pogledajte Učku i Kvarner i shvatit ćete o kakvom sam vam blagu govorio.