PRIČA O RIJEČKIM POŠTANSKIM MARKAMA (I. dio)

Kada ste posljednji put zalijepili poštansku marku na pismoili razglednicu? Ja se gotovo ne mogu sjetiti. I da... ne ponosim se time. Aznate li da je naš grad imao važno i zanimljivo mjesto u povijesti hrvatske,ali i svijetske filatelije? Zanimljiva je to priča o falsifikatima, pretiscima,poštanskim žigovima i – međunarodno priznatim poštanskim markama! No, krenimoredom...

Naime, riječki manipulativni poštanski žig "V:Fiume" (odnosno Von Fiume – Od/ Iz Rijeke) iz 1755. godine, najstariji jedo danas sačuvan poštanski žig na području Republike Hrvatske! Ovo je jošzanimljivije ako znamo da je najstariji poštanski žig u Austrijskom Carstvu jeonaj bečke pošte V. Wien iz 1751. godine. Ali poštanska priča u Rijeci još jestarija! Tako Valvasor u svom dijelu Slava Vojvodine Kranjske iz 1689. spominjekako "iz Klagenfurta i Rijeke idu samo obične listonoše".  Kobleru pak u svojem dijelu Memorie per la storia della liburnica cittadi Fiume objavljenom 1896. spominje prvog znanog riječkog postmeistera - Eustacchija Babića ismješta ga u 1686. godinu!

Kad smo još kod poštanskih zanimljivosti vezanih uz Rijeku,eto ih još nekoliko. Kada je Rijeka, milošću cara Karla VI., 1719. proglašena slobodnomlukom, ukazala se potreba za izgradnju lazareta. 1722. započela je a tri godinekasnije i dovršena je gradnja lazareta Sv. Karla Boromejskog zapadno odgradskih zidina. A u lazaretu su se osim ljudi, životinja i roba raskuživala iprodimljavala i pošta iz krajeva u kojima je su vladali kuga i kolera.  A svaka takva poštanska pošiljka bila jeoznačena s natpisom - netto di fuori,netto di dentro iliti čisto izvana i iznutra!

Rijeka svoj prvi pravi, moderni poštanski ured dobiva 22. ožujka1730. Ne znamo gdje je on bio točno smješten, ali znamo da je od 1766. Riječkipoštanski ured tada je bio smješten u nastavku starogradske vijećnice poznatojdanas kao kući Ivana pl. Zajca na današnjem Koblerovom trgu. Zatim se seli ukuću izvjesnog Berdarinija, da bi se 1776. godine riječki poštanski uredsmjestio izvan gradskih zidina u vlastito zdanje sagrađeno na mjestu negdašnjegradske utvrde Sv. Jeronima. Danas se tu nalazi zgrada Kraša na Korzu!

Filataelisti ovo razdoblje zovu predfilatelističko. Onofilatelističko počinje 1. srpnja 1850. kada se uvodi uporabu prva poštanskamarka Austrijskog Carstva. Zanimljivo je da se one u Rijeci koriste od prvogdana, što nije bio slučaj u drugim hrvatskim i mađarskim gradovima. Nakon štoje Rijeka 1868. potpala pod Mađarsku, od prvog dana izlaženja mađarskihpoštanskih maraka, 1. svibnja 1871., one se koriste u Rijeci.I tako sve do1918. O veličini i snazi Rijeke u periodu od prve poštanske marke do 1918. g.najbolje govori činjenica da je korišteno ukupno 85 žigova na 6 poštanskihureda.

A prava zanimljiva priča o riječkim markama koje su jedne odnajčešće falsificiranih poštanskih maraka u svijetu počinje 1918. Ali o tome...Za tjedan dana! A do onda... pokušajte poslati makar jedno pismo ilirazglednicu i zalijepite marku.

Nađimo se kod Ure

Središte (ili jedno od središta) riječkog mikrosvemira zasigurno je naša riječka Ura. Pod njom zakazujemo sastanke, susrećemo znance, provjeravamo koliko je sati, bježimo pod njegovu sjenu kako bi se sklonili od sunca ili kiše… A naša ura stoji, promatra, mudro i šutljivo te upija u sebe sve ono što čini naše svakidašnje živote, sve ono što nas stanovnike Terrae Fluminis čini Riječanima. Tijekom vremena gradska ura postala je likovni hijeroglif koji se čita – Rijeka, kako je to jednom lijepo napisala Radmila Matejčić.

Naša gradska ura nije oduvijek bila ura. Nekad je ona bila jedna od kula u sklopu gradskih bedema. Bila su to Vrata od mora, kroz koja se ulazilo u grad preko drvenog pokretnog mosta prebačenog preko vodenog rova. U 17. stoljeću na Vrata od mora postavljen je sat, a Riječani od tada svoje sastanke zakazuju sotto la tore, pod uriloj ili jednostavno – kod ure. Od tada se na našoj uri počinje ispisivati povijest grada svetoga Vida, povijest o kojoj mnogi koji prolaze pored nje malo znaju. Malo znaju jer ih ne zanima, jer im nitko nije rekao, jer imaju previše sadašnjih briga da bi se mogli brinuti o prošlim. 

Na njemu se tako nalaze biste dvojice Habsburgovaca koji su zadužili naš grad. Leopold I je tako 6. lipnja 1659. diplomom odobrio našim časnim precima grb, a Karlo VI je 1719. Rijeku proglasio slobodnom lukom, a 1728. na kratko posjetio naš grad. Njihove biste postavljene su nakon velikog potresa 1750. Od tada je naša ura rasla u visinu, mijenjala izgled kupole, uredio ju je riječki kipar Antonio Michelazzi, postavljene su spomen ploče… Jednom riječju – ura je živjela i rasla sa svojim gradom i duh grada trajno se nastanio u njoj.

Onaj fijumanski duh, duh koji isključivo gleda i traga za zaradom i kako što uštedjeti (jer uostalom, kako ćemo imati ako ne znamo štedjeti) naravno da se morao očitati i u našoj uri. Sat koji je postavljen u 17.stoljeću zamijenjen je 1784. kada je Gradsko vijeće, od “najboljeg ljubljanskog urara” za 450 fiorina kupilo satove za sve četiri strane tornja. Ali su naši štedljivi gradski oci zahtijevali da se u cijenu novih satova uračuna i stari. I da, satovi su trebali trajati barem 100 godina. I radili su. Zamijenjeni su tek 1873 satnim mehanizmom koji je pokazivao vrijeme u Beču na međunarodnoj izložbi. No nešto prije, 1801. odlučeno je da se cijeli toranj obnovi jer je postao derutan. Posao je povjeren arhitektu Antonu Gnambu koji je taj posao trebao obaviti on la maggiore Ecoconomia, tj. s najvećom mogućom ekonomičnošću. Kako ne bi bilo zabune, gradski su mu oci rekli kako treba prodati staro olovo koje je bilo na uri za 276 fiorina i to odbiti od svote od ukupne svote od 724 fiorina. Međutim Gnamb si je dao truda i potrošio puno, puno više – čak 2695 fiorina! Gradski oci nisu bili oduševljeni time i ukorila ga damu tako nešto ne padne ponovo na pamet. No bili su zadovoljni. Jer ura je ipak likovni hijeroglif koji se čita – Rijeka.

O gradu s obje strane Rječine se piše uvijek srcem a nikada glavom, jer to je grad koji se voli ili ne voli. Sredine nikada nije bilo, niti će je biti. No iako prazna, jalova i beskrajno dosadna, za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. A ona se uvijek svima lijepo smiješila i podavala onome tko je bio najbogatiji i najmoćniji prosac, kako bi za sebe izvukla što veću korist. Prosci su se mijenjali i prolazili, a ona je ostajala i u svoja njedra skupljala ono najvrednije od svih prosaca – slobodu, mitteleuropski duh, mediteranski šarm i širinu slavenske duše.

Kada su se sve osobine pomiješale, dobili smo Riječanina - Kozmopolita/Građana svijeta. Plejadu Građana svijeta započinje Andrija Ludovik Adamić na samom početku 19. st. i ona se nastavlja sve do naših dana, do početka novog, 21. po redu stoljeća. I svi mi, današnji stanovnici grada s obje strane Rječine, često i nesvjesno baštinimo taj duh koji lebdi iznad grada na Kvarneru. Stari su Riječani osim svog materinjeg jezika, govorili i barem još jedan, najčešće hrvatski, talijanski, mađarski ili njemački jezik. Njihovi svakodnevni razgovori na Korzu, pod urom ili na placi, bili su čudna, pomalo smiješna i nezgrapna kombinacija, počesto, svih tih jezika. 

U riječkom Arhivu čuvaju se brojni spisi koji svjedoče o tome. Tako je stanoviti Francesco Gasparovich, mehaničar s četiri razreda osnovne škole osim hrvatskog, poznavao još i mađarski, njemački, češki i engleski! Poliglot s četiri razreda pučke škole! Neobično, zar ne? 

A danas? I danas baštinimo taj kozmopolitski duh Francesca Gasparovicha, možda ne kroz njegovo poznavanje jezika, ali ipak baštinimo. Kako? Zapitajte se sami.