četvrtak, 31. siječnja 2013.

Ulicama moga grada... Robert Whitehead


Iako nema ulicu ili trg u Rijeci, on je to i te kako zaslužio. Zato i ne treba čuditi vijest kako je Odbor za mjesnu samoupravu uputio prema Gradskom vijeću prijedlog da se jedan od trgova na području Kampusa na Trsatu nazove njegovim imenom. Ovaj podanik britanske krune, zaslužan je što je Rijeka postala jedna od prepoznatljivih točkica na karti svijeta. On je Robert Whitehead. A ovo je priča o njemu, uvjerenom pacifistu, jednom razornom oružju ali i o poslodavcu kojega se samo poželjeti može!



Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Ivana Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.



No Whitehead se brinuo i za različita komunalna pitanja, sudjelujući u osnivanju nekoliko tvrtki i udruženja, proširujući svoju tvornicu, podižući prelijepe palače, ulažući u taj grad velika sredstva i, što je možda i najvažnije, osobnu energiju. Danas kada se užurbano šetamo riječkim Dolcem često ni ne primjećujemo prekrasnu Zammattijevu Casa venezianu i ostale tri stambene zgrade koje su podignute samo zaslugom i novcem tog engleskog industrijalca i dobrotvora.



Whitehead je bio najpoznatiji i najuspješniji član male engleske kolonije u Rijeci, koju su tijekom godina činili John B. Leard, trgovac drvom i kasniji britanski konzul u Rijeci, veletrgovci Haire i Smart, spomenimo samo one najpoznatije.



Whitehead dolazi u Rijeku 1856. ili 1857. iz Trsta na poziv nekoliko riječkih poduzetnika koji su još 1853. osnovali ljevaonicu metala Fonderia Metalli. Kako Fonderia i nije radila onako kako su oni zamislili u Trstu su uočili mladoga engleskog inženjera Roberta Whiteheada. Uskoro preuzima vodstvo tvornice te reorganizira i proširuje proizvodnju, a tvornici daje novo ime Stabilimento Tecnico di Fiume.



Robert Whitehead je, za razliku od mnogih današnjih poslodavaca, od svojih radnika bio izuzetno poštovan. Uostalom, za svoje je radnik tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća na tvorničkom zemljištu, na zapadnom priobalnom području Rijeke, zvanom Rečice, sagradio moderno naselje za pedesetak obitelji svojih radnika.



Ime Roberta Whitheada još je jedno od onih imena koje je Rječina svojim tokom (gotovo) isprala iz naše kolektivne svijesti. A Whitehead bi trebao biti primjer kako iz povijesti nešto možemo naučiti i primijeniti danas, kako bi imali budućnost. Svojim radom, svojim trudom, svojom pameću i svojim osjećajem za, kako se to kaže, malog čovjeka u vremenu koje je u mnogo čemu sličnom današnjem Whitehead je postigao mnogo. I to u jednoj (budimo pošteni) maloj Rijeci. Ako se ne okrenemo sami sebima i našim mogućnostima (a povijest je mnogo puta pokazala da imamo velike mogućnosti) može nam se vrlo lako dogoditi da umjesto svijetle budućnosti završimo u mračnoj prošlosti.  

ponedjeljak, 28. siječnja 2013.

Ulicama moga grada... Cambierijeva ulica


Jedna od onih ulica u kojoj je uvijek gužva i u kojoj uvijek možete vidjeti doktore, medicinske sestre i pacijente nije bez razloga nazvana Cambierijevom ulicom. Nije niti slučajno da se Cambierijevo ime selilo zajedno s riječkom bolnicom koja se do tridestih godina prošlog stoljeća nalazila na raskrižju ulica Fiorella la Guardia, Žrtava fašizma i Ciottine, a spoj tih triju ulica činio je trg koji je nosio Cambierijevo ime. A znate li uopće tko je bio taj Cambieri?



Punim imenom Gian Batista Cambieri ovaj liječnik u Rijeci počinje službovati kao  43-godišnjak, 1797. godine pa sve do svoje smrti 30. rujna 1838. godine. Njegovom zaslugom 1. lipnja 1823. godine na vrhu današnje Ciottine ulice otvorena su Gradska bolnica Sv. Duha i ubožnica. Cambieri je svojom oporukum, sav svoj imetak ostavio Gradskoj bolnici koja je osnovala zakladu Fondazione Cambieriana, iz čijih su se prihoda podmirivali troškovi dnevnih pristojbi siromašnih bolesnika Rijeke!




Cambieri se istaknuo u i liječnju bolesnika čiji su bračni i izvanbračni nestašluci u ono doba bili pogubni za njihovo zdravlje. Prvi je u svijetu opisao »morbus Skerlievo«, odnosno škrljevska bolest iliti još jednostavnije – sifilis i time stekao svjetsku slavu. Onda ni ne čudi što je u staroj riječkoj bolnici Sv. Duha osnovao dermatovenerološki odjel!




A kad već spominjemo bludobolje, evo još jedne zanimljivosti...

Prvi pisani spomen prostitucije nalazimo u Statutu grada Rijeke iz 1530. godine, gdje stoji da „bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama, smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima, kod zidova grada Rijeke.“

Prostitutke su bile duboko prezrene od svojih sugrađana pa im nije bio dopušten pristup javnim igrama, plesovima i svetkovinama koje su se održavale u gradskoj vijećnici bilo u doba karnevala ili u nekoj drugoj prigodi. Sve »žene nepoštena života«, bludnice, tajne i javne, imao je satnik pravo izbaciti iz palače.




A da ne bi završili bludno, evo nekoliko medicinskih zanimljivosti.

A jeste li znali...
- da je u Rijeci 1786. godine osnovana prva primaljska škola u Hrvatskoj...
- da je riječki kirurg Antun Grossich prvi 1907. godine prvi je uveo u praksu primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate...
- da je dvije godine nakon Röntgenovih otkrića, u Rijeci se uvodi rendgen u bolničko liječenje...
- da je na Pećinama 2 otvoren prvi sanatorij u Hrvatskoj ...
- da je u Rijeci obavljena prva transplantacija bubrega u bivšoj Jugoslaviji (1971.) 

četvrtak, 24. siječnja 2013.

Srcem, a ne glavom


O gradu s obje strane Rječine se piše uvijek srcem a nikada glavom, jer to je grad koji se voli ili ne voli. Sredine nikada nije bilo, niti će je biti. No iako prazna, jalova i beskrajno dosadna, za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. A ona se uvijek svima lijepo smiješila i podavala onome tko je bio najbogatiji i najmoćniji prosac, kako bi za sebe izvukla što veću korist. Prosci su se mijenjali i prolazili, a ona je ostajala i u svoja njedra skupljala ono najvrednije od svih prosaca – slobodu, mitteleuropski duh, mediteranski šarm i širinu slavenske duše.



Kada su se sve osobine pomiješale, dobili smo Riječanina - Kozmopolita/Građana svijeta. Plejadu Građana svijeta započinje Andrija Ludovik Adamić na samom početku 19. st. i ona se nastavlja sve do naših dana, do početka novog, 21. po redu stoljeća. I svi mi, današnji stanovnici grada s obje strane Rječine, često i nesvjesno baštinimo taj duh koji lebdi iznad grada na Kvarneru. 



Stari su Riječani osim svog materinjeg jezika, govorili i barem još jedan, najčešće hrvatski, talijanski, mađarski ili njemački jezik. Njihovi svakodnevni razgovori na Korzu, pod urom ili na placi, bili su čudna, pomalo smiješna i nezgrapna kombinacija, počesto, svih tih jezika. U riječkom Arhivu čuvaju se brojni spisi koji svjedoče o tome. Tako je stanoviti Francesco Gasparovich, mehaničar s četiri razreda osnovne škole osim hrvatskog, poznavao još i mađarski, njemački, češki i engleski! Poliglot s četiri razreda pučke škole! Neobično, zar ne? 



A danas? I danas baštinimo taj kozmopolitski duh Francesca Gasparovicha, možda ne kroz njegovo poznavanje jezika, ali ipak baštinimo. Kako? Zapitajte se sami.

srijeda, 23. siječnja 2013.

Nađimo se kod Ure


Središte (ili jedno od središta) riječkog mikrosvemira zasigurno je naša riječka Ura. Pod njom zakazujemo sastanke, susrećemo znance, provjeravamo koliko je sati, bježimo pod njegovu sjenu kako bi se sklonili od sunca ili kiše… A naša ura stoji, promatra, mudro i šutljivo te upija u sebe sve ono što čini naše svakidašnje živote, sve ono što nas stanovnike Terrae Fluminis čini Riječanima. Tijekom vremena gradska ura postala je likovni hijeroglif koji se čita – Rijeka, kako je to jednom lijepo napisala Radmila Matejčić.



Naša gradska ura nije oduvijek bila ura. Nekad je ona bila jedna od kula u sklopu gradskih bedema. Bila su to Vrata od mora, kroz koja se ulazilo u grad preko drvenog pokretnog mosta prebačenog preko vodenog rova. U 17. stoljeću na Vrata od mora postavljen je sat, a Riječani od tada svoje sastanke zakazuju sotto la tore, pod uriloj ili jednostavno – kod ure. Od tada se na našoj uri počinje ispisivati povijest grada svetoga Vida, povijest o kojoj mnogi koji prolaze pored nje malo znaju. Malo znaju jer ih ne zanima, jer im nitko nije rekao, jer imaju previše sadašnjih briga da bi se mogli brinuti o prošlim. 



Na njemu se tako nalaze biste dvojice Habsburgovaca koji su zadužili naš grad. Leopold I je tako 6. lipnja 1659. diplomom odobrio našim časnim precima grb, a Karlo VI je 1719. Rijeku proglasio slobodnom lukom, a 1728. na kratko posjetio naš grad. Njihove biste postavljene su nakon velikog potresa 1750. Od tada je naša ura rasla u visinu, mijenjala izgled kupole, uredio ju je riječki kipar Antonio Michelazzi, postavljene su spomen ploče… Jednom riječju – ura je živjela i rasla sa svojim gradom i duh grada trajno se nastanio u njoj.



Onaj fijumanski duh, duh koji isključivo gleda i traga za zaradom i kako što uštedjeti (jer uostalom, kako ćemo imati ako ne znamo štedjeti) naravno da se morao očitati i u našoj uri. Sat koji je postavljen u 17.stoljeću zamijenjen je 1784. kada je Gradsko vijeće, od “najboljeg ljubljanskog urara” za 450 fiorina kupilo satove za sve četiri strane tornja. Ali su naši štedljivi gradski oci zahtijevali da se u cijenu novih satova uračuna i stari. I da, satovi su trebali trajati barem 100 godina. I radili su. Zamijenjeni su tek 1873 satnim mehanizmom koji je pokazivao vrijeme u Beču na međunarodnoj izložbi. No nešto prije, 1801. odlučeno je da se cijeli toranj obnovi jer je postao derutan. Posao je povjeren arhitektu Antonu Gnambu koji je taj posao trebao obaviti on la maggiore Ecoconomia, tj. s najvećom mogućom ekonomičnošću. Kako ne bi bilo zabune, gradski su mu oci rekli kako treba prodati staro olovo koje je bilo na uri za 276 fiorina i to odbiti od svote od ukupne svote od 724 fiorina. Međutim Gnamb si je dao truda i potrošio puno, puno više – čak 2695 fiorina! Gradski oci nisu bili oduševljeni time i ukorila ga damu tako nešto ne padne ponovo na pamet. No bili su zadovoljni. Jer ura je ipak likovni hijeroglif koji se čita – Rijeka.




nedjelja, 20. siječnja 2013.

Priča o gradskoj uri... (Dio prvi)


Gradski ura ili toranj, oduvijek je dijelila sudbinu grada čijeg je simbol. Bilo je to tako nekada, a tako je i sada. Priča se, raspravlja se i šapuće – treba li se na vrh glavnog lika današnje priče vratiti skulptura dvoglavog orla, kako kažu jednu ili na njoj nema mjesta za “očerupanu kokoš”, kako kažu drugi?

Gradski je toranj, naša ura, često je, ni kriv ni dužan, bio upleten u politiku (valjda po onoj – ako se ti nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom). Ubrzo nakon što je 1868. Hrvatsko-ugarskom nagodbom, točnije Riječkom krpicom (koja će značajno odrediti daljnju sudbinu grada svetoga Vida) Rijeka postala “corpus separatum” tj. “zasebno tijelo pridruženo ugarskoj kruni” (kako je još davne 1779. sročila carica Marija Terezija) poveo se spor između ugarskih i gradskih vlasti, čija zastava se treba vijoriti na gradskom tornju. Gospoda političari su jako žestoko, ali zapravo uvijek jalovo (hm…kako se političari nikad ne mijenjaju) raspravljali hoće li to biti mađarski crven-bijeli-zeleni ili riječki tamnocrven-žuti-plavi. 



Naime stari riječki orao “privremeno” je skinut s vrha gradskog tornja zbog rekonstrukcije 1890. i nikako se nakon završetka radova nije mogao vratiti na svoje mjesto. I tko zna koliko bi te jalove rasprave i natezanja trajala da nije bilo riječkih – žena. Slično onim starogrčkim ženama koje su svojim muževima zaprijetili (da malo slobodnije intrepetiramo povijest) – nema seksa dok se ne ohlade usijane glave, riječke su gospođe 1906. odlučile da im je dosta muških lupetanja, preuzele stvar u svoje ruke i vratile riječkog orla na njegovo mjesto. Time su se duhovi primirili sve do 1918. Završetkom prvog svjetskog rata, oko Rijeke su se počeli natezati Hrvati i Talijani. 



12. rujna 1919. pjesnik, ratnik i ljubimac žena Gabriele D’Annunzio sa svojim arditima – smijelima, ulazi u Rijeku, a na povijesnu scenu tada po prvi put stupa i – fašizam. Uskoro je jedan od D’Annunzijevih ardita, pogrešno misleći da je riječki orao zapravo habsburški, otpilio jednu glavu i na njeno mjesto ugurao talijanski barjak. I tako je 1919., jedan simbol potpuno pogrešno protumačen i s nekoliko poteza pile nekog neznanog ardita pretvoren u potpuno drugi simbol. Jer dvoglavi orao jest bio simbol Hasburgovaca, ali jednoglavi orao je tada bio simbol Italije!



Naš je dekapitirani orao gnijezdio se na vrhu ure sve do 1949. Tada je netko (vjerojatno neki muškarac, jer su žene u ovoj priči uvijek bile racionalne) odlučio da nema mjesta za nekakve ptičurine u  novoj zemlji radnika i seljaka. Skrivećki, usred noći, poput tata, netko ga je bacio na Korzo. Priča kaže kako su drugo jutro stari Fjumani po Korzu skrivećki skupljali ostatke razbijenog orla i nosili ih doma.


I to je, recimo, priča o toj “očerupanoj kokoši” ili dvoglavom riječkom orlu s vrha naše ure, kako vam drago. 

petak, 18. siječnja 2013.

Ulicama moga grada... Erazmo Barčić


Jedna ne velika ulica u našem gradu nosi ime po velikom govorniku i šarmeru. Nosi ime po čovjeku, zbog kojeg je 1903. tadašnji gradonačelnik dr. Francesco Vio sazvao posebnu sjednicu Gradskog vijeća sa samo jednom jedinom točkom dnevnog reda – poništenje njegova mandata. Protiv toga je on  protestirao u svom prvom i posljednjem govoru u gradskome vijeću, međutim, mandat mu je poništen a on svečano ispraćen od riječkih Hrvata od vijećnice sve do svoje kuće. On je – Erazmo Barčić.



Barčić je uživao veliku popularnost među svim slojevima građanstva i bio je najpopularnija ličnost u Rijeci. Čovjek koga su svi poštivali, cijenili i uvažavali.Izravno je, više od pola stoljeća, utjecao na političke događaje u Rijeci i Hrvatskoj. Bio je sudac, odvjetnik, političar i saborski zastupnik. Kao najstariji zatupnik u Saboru bio je njegov predsjednik 1906. godine i tada je istaknuo da je "ljevičar, demokrat i sljedbenik Mazzinijevih ideja." A prvi put je u Sabor ušao još 1876.!

No kratko iza toga se ipak zahvalio na ukazanoj časti jer je on  "skroz na skroz prožet demokratskim idejama", pa se iz toga razloga ne može zadržati na čelnom mjestu političke grupacije koja se bori za vlast. Unatoč tome, poslije raspusta Sabora u prosincu 1907. ponovno je biran za privremenog predsjednika.

Junak dana postaje kad na sjednici hrvatskog sabora (12. ožujka 1908.) sjedeći kao dobni predsjednik na predsjedničkoj stolici zagrmio tadašnjim vlastodržcima: Van tudjinci! To je bio tako velik čin, da je sabor bio iza toga odgođen na dvije godine. Do tada se nitko nije usudio ovako junački i muževno doviknuti Mađarima u hrvatskoj sabornici!



Umro je od kapi 6. travnja 1913. u osamdeset i trećoj godini života, a vijest o smrti velikoga riječkog političara odjeknula je ne samo u Rijeci nego i čitavoj Hrvatskoj.

U njegovu počast riječki su Hrvati, proglasili veliku narodnu žalost i organizirali sastanak u redakciji Supilovog Riečkog novog lista. Tamo su odlučili da se pogreb obavi na trošak riječkih Hrvata, da se unajme pogrebna kola prvoga razreda, da se na odar položi poseban vijenac, da se tiskaju smrtovnice, da se izda posebno izdanje Riečkog novog lista, te da se kiparu Cindriću povjeri odljev Barčićeve posmrtne maske.



Na tisuće Riječana, ali i velik broj onih koji su u Rijeku došli brodovima i vlakom, okupilo se na njegovom  sprovodu 8. travnja. Sprovod je održan u utorak 8. travnja,  u 11:00 . Ljudi je bilo toliko da su gužvu morali sprečavati kordoni gradskoga redarstva. Povorka je krenula od Barčićeve kuće na Korzu br. 6, nakon što se oglasilo patricijsko zvono s gradskoga tornja.

Danas se, ovog velikog borca za hrvatsku Rijeku, rijetko tko sjeti. Drugi put kad budete prolazili njegovom ulicom pokušajte se sjetiti makar dijela ove priče!

utorak, 15. siječnja 2013.


O gradu s obje strane Rječine se piše uvijek srcem a nikada glavom, jer to je grad koji se voli ili ne voli. Sredine nikada nije bilo, niti će je biti. No iako prazna, jalova i beskrajno dosadna, za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. A ona se uvijek svima lijepo smiješila i podavala onome tko je bio najbogatiji i najmoćniji prosac, kako bi za sebe izvukla što veću korist. Prosci su se mijenjali i prolazili, a ona je ostajala i u svoja njedra skupljala ono najvrednije od svih prosaca – slobodu, mitteleuropski duh, mediteranski šarm i širinu slavenske duše.



Kada su se sve osobine pomiješale, dobili smo Riječanina - Kozmopolita/Građana svijeta. Plejadu Građana svijeta započinje Andrija Ludovik Adamić na samom početku 19. st. i ona se nastavlja sve do naših dana, do početka novog, 21. po redu stoljeća. I svi mi, današnji stanovnici grada s obje strane Rječine, često i nesvjesno baštinimo taj duh koji lebdi iznad grada na Kvarneru. Stari su Riječani osim svog materinjeg jezika, govorili i barem još jedan, najčešće hrvatski, talijanski, mađarski ili njemački jezik. Njihovi svakodnevni razgovori na Korzu, pod urom ili na placi, bili su čudna, pomalo smiješna i nezgrapna kombinacija, počesto, svih tih jezika. 

U riječkom Arhivu čuvaju se brojni spisi koji svjedoče o tome. Tako je stanoviti Francesco Gasparovich, mehaničar s četiri razreda osnovne škole osim hrvatskog, poznavao još i mađarski, njemački, češki i engleski! Poliglot s četiri razreda pučke škole! Neobično, zar ne? 



A danas? I danas baštinimo taj kozmopolitski duh Francesca Gasparovicha, možda ne kroz njegovo poznavanje jezika, ali ipak baštinimo. Kako? Zapitajte se sami.

Jedan mali prolaz u našem gradu nosi jedno veliko ime. Ime koje je zaslužno za neke od najljepših i najpoznatijih riječkih vizura. Neke su u međuvremenu zapuštene, neke u potpunosti zaboravljene, a neke i dalje ponosno stoje. Zaslužan je za rekonstrukciju pročelja Municipija, obnovio je Gradski toranj, projektirao (tada) prekrasni Gradski park na Mlaci, zgradu Penzionog fonda, javno perilo na Brajdi i četiri fontane. On je arihitekt i slikar - Filibert Bazarig. Mogli bi mi ovdje puno pričati o našem Filibertu, ali neka o njemu govore njegova djela. Točnije njegov Giardino Publico.



Naš Filibert je Giardino Pubblico iliti ga park na Mlaci  projektirao prema sugestijama gradonačelnika Giovanija Ciotte na zemljištu koje je tadašnja općina kupila od baruna Jurja Vranyczanyja. To je zemljište obilovalo vrelima slatke vode što je vjerojatno utjecalo na odluku pri izboru mjesta za park.

Park je niknuo na padini okrenutoj prema jugu, dobro osunčanoj i zaštićenoj od bure, obuhvaćao je površinu od 37.000 m2, a bio je sastavljen od dva dijela. Glavni ulaz u park bio je s tadašnje Corsie Deak, današnje Krešimirove ulice. Bio je tu i duguljasti bazen obrubljen prirodnim lomljenim kamenom u kojem su nekad plivale - zlatne ribice. A sa svake strane bazena raslo je po jedno stablo mamutovca.



Giardino Pubblico bio je omiljeno gradsko sastajalište, mjesto gdje su priređivani promenadni koncerti, radnici održavali prvomajske parade, đaci i studenti učili. U ovaj park, nedjeljom su dolazile cijele obitelji kočijama, pješice ili – tramvajem!

No Filibertov park imao je i tajnovitu stranu. Ovaj raskošni park davao je svojim gustim raslinjem i ugođaj tajanstvenog i skrovitog mjesta. Zato su mnogi prvi poljubci negdašnjih Riječana pali upravo u sjeni hrastova. 

Ali tu su se okupljali i mladi riječki anarhisti  udruženja Cefas, među kojima je bio i Janko polić Kamov. I nisu anarhisti slučajno odabrali ovaj park za svoje tajne sastanke. A ne! Osim njegove tajnovitosti,  u parku je bila bista carice Elizabete - Sisi, lijepe žene cara Franje Josipa, koju su anarhisti ubili 1898. A ima li boljeg mjesta za anarhističko-katoličke zavjere uz bistu lijepe žene, tragične sudbinee?

A park na Mlaci, osim kovanja anarhističko-katoličkih zavjera, pamti i prvu velika riječka proslava Prvog svibnja. Bilo je to 1904. kada su se u parku okupile tisuće radnika i potom u dugoj povorci otišle do starog Teatra Fenice, gdje su se držali vatreni govori.



Naš Filibert, dok je projektirao Giardino Publico, svakako nije imao na umu, prve poljubce, zavjere i prvosvibanjske parade. No, život ponekad biva čudan! A onda... Kao da se park umorio od svega i jednostavno je – zaspao. Sada je samo pitanje tko će ga i kada probuditi pa da se u njegovim skrovitim dijelovima ljubi i kuju urote, ali i slave praznici, a obitelji šetaju i uživaju u zvucima promenadnih koncerata.