Od Šetališta Franje Josipa do Korza, ili kako su se mijenjala imena ulici u Rijeci

Rijeka je oduvijek bila grad koji nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio svojeg identiteta.

 

Priznaju nam to mnogi, a nama, stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci - Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda.

Grad koji rado i brzo prihvaća novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta ulica.

A razlog je zapravo vrlo jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u Rijeci!

Ovakvih situacija u Rijeci ima mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari su sigurno voljeli ove zavrzlame.

Iako na prvi pogled imena ulica i trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s time se nije za šaliti!

I tako se mijenjaju vlasti, mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze zajedno sa vodom Rječine.

Mala točkica na karti svijeta - Kako smo i jesmo li ičime zadužili svijet?

Nedavno sam u ugodnom društvu ispijao prvu (zapravo drugu) jutarnju kavu, listao novine i ćakulao s prijateljem. I tako kaže on meni – Pišeš o Rijeci kao da je centar svijeta. A mi smo bili i jesmo samo mala točkica na karti svijeta. Nikoga zapravo nije bilo niti je briga za nas. Kao da smo mi ikad bili važni.

Mi uistinu jesmo samo mala točkica na karti svijeta, rekao sam, ali smo u tom istom svijetu ostavili mali, ali neizbrisiv trag.

Zlatne riječke godine počinju u drugoj polovici 19. stoljeća i traju sve do prvog svjetskog rata. I u tom vremenu Rijeka je bila mala, ali značajna točkica na zemljopisnoj karti svijeta. Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.

Kad smo već vezani uz more… U Rijeci izgrađen jedan od najvećih europskih ratnih brodova  Szent Istvan. Prvi hrvatski parobrod Hrvat, izgrađen je u riječkom Stabilimento tecnico Fiumano, prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka i porinut u more 13. srpnja 1872. A prvi trgovački brod na nuklearni pogon Savannah, izgrađen je prema projektu Riječanina Erazma Tićca.

Priča o torpedu je najpoznatija, ali, reći će neki, i najneslavnija. No bilo je u našem gradu i otkrića koja su također izmijenila svijet, ali nabolje.

U Rijeci su djelovali mnogi izvrsni liječnici. Tako je bilo nekada a tako je i sada (zaboravite na trenutak neke crne priče vezane uz riječko zdravstvo). Jedan od takvih bio je i kirurg Anton Grossich. On je 1907. prvi otkrio sve prednosti upotrebe jodne tinkture pri kirurškim operacijama, i time ostvario, kako su pisali suvremenici (ali i danas mnogi to smatraju) - najvažniji napredak na području dezinfekcije. Koliko je života time spašeno, nikada nećemo saznati.

1896. svega mjesec dana nakon što je Röntgen objavio svoje epohalno otkriće u Würtzburgu, profesor Peter Salcher demonstrirao je te čudnovate X-zrake u Rijeci. Prvi u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako je svega godinu i pol nakon toga u Rijeci je rendgen uveden u bolničko liječenje.

A kad već spominjem Petera Salhera, znate li po čemu je on zadužio znanost? Ako ne znate, a zanima vas, budite uz nas za tjedan dana.

Ulicama moga grada... Robert Whitehead

Iako nema ulicu ili trg u Rijeci, on je to i te kako zaslužio. Zato i ne treba čuditi vijest kako je Odbor za mjesnu samoupravu uputio prema Gradskom vijeću prijedlog da se jedan od trgova na području Kampusa na Trsatu nazove njegovim imenom. Ovaj podanik britanske krune, zaslužan je što je Rijeka postala jedna od prepoznatljivih točkica na karti svijeta. On je Robert Whitehead. A ovo je priča o njemu, uvjerenom pacifistu, jednom razornom oružju ali i o poslodavcu kojega se samo poželjeti može!

Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Ivana Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.

No Whitehead se brinuo i za različita komunalna pitanja, sudjelujući u osnivanju nekoliko tvrtki i udruženja, proširujući svoju tvornicu, podižući prelijepe palače, ulažući u taj grad velika sredstva i, što je možda i najvažnije, osobnu energiju. Danas kada se užurbano šetamo riječkim Dolcem često ni ne primjećujemo prekrasnu Zammattijevu Casa venezianu i ostale tri stambene zgrade koje su podignute samo zaslugom i novcem tog engleskog industrijalca i dobrotvora.

Whitehead je bio najpoznatiji i najuspješniji član male engleske kolonije u Rijeci, koju su tijekom godina činili John B. Leard, trgovac drvom i kasniji britanski konzul u Rijeci, veletrgovci Haire i Smart, spomenimo samo one najpoznatije.

Whitehead dolazi u Rijeku 1856. ili 1857. iz Trsta na poziv nekoliko riječkih poduzetnika koji su još 1853. osnovali ljevaonicu metala Fonderia Metalli. Kako Fonderia i nije radila onako kako su oni zamislili u Trstu su uočili mladoga engleskog inženjera Roberta Whiteheada. Uskoro preuzima vodstvo tvornice te reorganizira i proširuje proizvodnju, a tvornici daje novo ime Stabilimento Tecnico di Fiume.

Robert Whitehead je, za razliku od mnogih današnjih poslodavaca, od svojih radnika bio izuzetno poštovan. Uostalom, za svoje je radnik tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća na tvorničkom zemljištu, na zapadnom priobalnom području Rijeke, zvanom Rečice, sagradio moderno naselje za pedesetak obitelji svojih radnika.

Ime Roberta Whitheada još je jedno od onih imena koje je Rječina svojim tokom (gotovo) isprala iz naše kolektivne svijesti. A Whitehead bi trebao biti primjer kako iz povijesti nešto možemo naučiti i primijeniti danas, kako bi imali budućnost. Svojim radom, svojim trudom, svojom pameću i svojim osjećajem za, kako se to kaže, malog čovjeka u vremenu koje je u mnogo čemu sličnom današnjem Whitehead je postigao mnogo. I to u jednoj (budimo pošteni) maloj Rijeci. Ako se ne okrenemo sami sebima i našim mogućnostima (a povijest je mnogo puta pokazala da imamo velike mogućnosti) može nam se vrlo lako dogoditi da umjesto svijetle budućnosti završimo u mračnoj prošlosti.