Ulicama moga grada... Ulica Šime Kozičića

Rijeka je, napisao je jednom Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. A jedan mali dijelić tog sjećanja je i mala ulica, koja se nekad zvala Calle S. Crescenzio,  a danas nosi ime Šime Kozičića u starom gradu. A znate li tko je bio taj Šime i čime je zaslužio ulicu u Rijeci? Ili je i njega i sjećanje na njega gotovo u potpunosti odnijela Rječina?

Za početak, trebali bi reći da nije Šime, već Šimun. I nije samo Kožičić, nego je i Benja. A svoje mjesto zaslužio je zbog 6 knjiga. Ali ne bilo kakvih! Naime u svega šest mjeseci, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, upravo u Rijeci, otisnuo je najmanje šest glagoljskih knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima. Time je Rijeka zaslužila naslov - kolijevke glagoljskog izdavaštva.

Benja je tako tiskao Psaltir - molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum). Zatim tu je Oficij blaženije Devi Marije, Misal hruacki i Knjižice krsta. Benja je zaslužan i prvo tiskano dijelo iz svjetske povijesti nekog hrvatskog pisca - Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, djelo o rimskim papama i carevima. Posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Sačuvani primjerci danas krase Zagreb, Dubrovnik, Zadru, Punat i Ljubljanu, ali i svjetski značajne biblioteke u Rimu, Vatikanu, Londonu, Oxfordu, Parizu, Beču, Sankt Peterburgu, Moskvi, Odesi, Weimaru i Wroclawu.

Svojom nakladničkom i tiskarskom djelatnošću Kožičić je učinio od Rijeke duhovnu metropolu hrvatskoga glagoljaštva 16. stoljeća. Ali i ne samo to! Svojim djelovanjem, Šimun Kožičić je naš grad uvrstio među najvrsnije europske gradove svoga vremena. Tako je Rijeka, zahvaljujući njegovim naporima, zaživjela kao jedno od središta ranog europskog tiskarstva i izdavaštva! To dostignuće nije samo bitno za nas već i za cijelu Europu. Uostalom, to nam i potvrđuju sačuvani primjerci njegovih knjiga koje se pažljivo i ljubomorno čuvaju u najpoznatijim i najvećim bibliotekama Staroga kontinenta. Tamo su predstavljene kao neke od najvećih vrijednosti europske baština! U Hrvatskoj se čuva njih mali broj, a Rijeka, nažalost, ne posjeduje niti jednu. 

Od Šetališta Franje Josipa do Korza, ili kako su se mijenjala imena ulici u Rijeci

Rijeka je oduvijek bila grad koji nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio svojeg identiteta.

 

Priznaju nam to mnogi, a nama, stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci - Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda.

Grad koji rado i brzo prihvaća novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta ulica.

A razlog je zapravo vrlo jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u Rijeci!

Ovakvih situacija u Rijeci ima mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari su sigurno voljeli ove zavrzlame.

Iako na prvi pogled imena ulica i trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s time se nije za šaliti!

I tako se mijenjaju vlasti, mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze zajedno sa vodom Rječine.

Snimiti nevidljivo

Rijeka je, napisao je jednom moj profesor Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. Riječka Leta izbrisala je mnoga sjećanja, a ako se mi više ne sjećamo, zašto bi to očekivali od drugih?

Sjećanje na profesora Petera Salchera je gotovo u potpunosti izblijedilo odnešeno Rječinom i gotovo se nitko njega više ni nesjeća. A uvaženi profesor Salcher učinio je puno za svjetsku znanost. Tko je dakle profesor Peter Salcher? I čime je to on zadužio svijet?

Sva današnja najsuvremenija znanstvena istraživanja vezana uz letove aviona i raketa (dakle vrlo sofisticirana istraživanja) temelje se na riječkim eksperimentima profesora Salchera, no opet samo rijetki znaju za njega.

U zlatno doba grada sv. Vida (dakle krajem 19.st.) profesor Salcher radio je u Mornaričkoj akademiji,  elitnoj školi u kojoj su se naučavali mornarički časnici cijele tada velike i moćne k.u.k. monarhije. Salcher se bavio mnogim stvarima i bio je vrlo cijenjeni fizičar. Toliko cijenjen, da ga je slavni praški i bečki profesor fizike Ernst Mach zamolio za pomoć. Naime Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o udarnom valu (danas znana kao – zvučni zid), pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Vrijedni i skromni Salcher i njegov suradnik, kemičar i fizičar Sandor Riegler latili su se posla. Tijekom 6 mjeseci njih su dvojica naporno radila i izmjenjivali pisma s Machom u Pragu. Pisma su tri dana putovala iz Rijeke u Prag a izmijenili su ih više od stotinu. Napokon, 1886., Salcher je uspio u onome što slavnom Machu nikako nije polazilo za rukom. Snimio je – nevidljivo. Salcher i Riegler su tijekom tih šest mjeseci uspjeli snimiti ultrabrze fotografije akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazali postojanje udarnog vala. Salcher i Riegler  tako su po prvi put u povijesti uspjeli i fotografirati – metak u letu.

Ovaj rad tada je izazvao svjetsku  senzaciju, no  Rječina, ta Leta našega grada, učinila je svoje. Danas se uglavnom spominje samo Mach pa čak se i njemu pripisuju rezultati koje su ostvarila naša dva sugrađana.

Salcher je imao tu nesreću(?) da je živio u gradu kroz koji je prolazila Rječina, svojevrsna suvremena Leta – rijeka zaborava. Ernst Mah imao je tu sreću(?) da nije. I zato danas mnogi znaju tko je Mach, a tek rijetki tko je Salcher. I tko zna, da je bilo malo drugačije, da je bilo malo više sreće, danas bi svi znali tko je Peter Salcher a oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, bila bi salcher.

Srcem, a ne glavom

O gradu s obje strane Rječine se piše uvijek srcem a nikada glavom, jer to je grad koji se voli ili ne voli. Sredine nikada nije bilo, niti će je biti. No iako prazna, jalova i beskrajno dosadna, za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. A ona se uvijek svima lijepo smiješila i podavala onome tko je bio najbogatiji i najmoćniji prosac, kako bi za sebe izvukla što veću korist. Prosci su se mijenjali i prolazili, a ona je ostajala i u svoja njedra skupljala ono najvrednije od svih prosaca – slobodu, mitteleuropski duh, mediteranski šarm i širinu slavenske duše.

Kada su se sve osobine pomiješale, dobili smo Riječanina - Kozmopolita/Građana svijeta. Plejadu Građana svijeta započinje Andrija Ludovik Adamić na samom početku 19. st. i ona se nastavlja sve do naših dana, do početka novog, 21. po redu stoljeća. I svi mi, današnji stanovnici grada s obje strane Rječine, često i nesvjesno baštinimo taj duh koji lebdi iznad grada na Kvarneru. 

Stari su Riječani osim svog materinjeg jezika, govorili i barem još jedan, najčešće hrvatski, talijanski, mađarski ili njemački jezik. Njihovi svakodnevni razgovori na Korzu, pod urom ili na placi, bili su čudna, pomalo smiješna i nezgrapna kombinacija, počesto, svih tih jezika. U riječkom Arhivu čuvaju se brojni spisi koji svjedoče o tome. Tako je stanoviti Francesco Gasparovich, mehaničar s četiri razreda osnovne škole osim hrvatskog, poznavao još i mađarski, njemački, češki i engleski! Poliglot s četiri razreda pučke škole! Neobično, zar ne? 

A danas? I danas baštinimo taj kozmopolitski duh Francesca Gasparovicha, možda ne kroz njegovo poznavanje jezika, ali ipak baštinimo. Kako? Zapitajte se sami.