Kada je Mrtvi kanal bio - živ

Prije stotinjak godina Mrtvi  kanal  bio  mjesto  svakodnevnog  intenzivnog  trgovačkog  prometa.  Sa  Kvarnerskih otoka  i  Primorja, ali i Dalmacij,  u  Mrtvi  kanal  su  brodice  dovozile  u Rijeku i na Sušak vino, maslinovo ulje, povrće i voće za  prodaju  ili daljnji  transport, a s druge strane te su iste brodice ukrcavale dobra za otoke i primorje koja  su  dolazila  zaprežnim  vozilima  iz  kopnenih  dijelova  Kvarnera.  Poznata  je  bila  na primjer,  ne  uvijek  legalna,  razmjena  soli  za  brašno,  ponuda  ribe,  maslinovog  ulja,  vina  i razmjena istih za alate,  proizvode od kože, tkanine, i slično. Neki kažu kako je vino koje se kupovalo sa barki u Mrtvom kanalu, počesto bilo razrijeđeno vodom iz njega!

Uz Mrtvi kanal se trgovalo, nalazilo okrijepu u mnogobrojnim gostionicama, susretali prijatelji a djeca igrala. Tu je bilo malo trgovačko središte (danas bi se reklo shoping centar), tu je bila carinarnica, skladišta, kalafati... A u njega su uplovljavale brodice i brodovi svih veličina. Prvo su to bili barke na vesla i jedrenjaci, nešto kasnije parobrodi i motorni brodovi. U to vrijeme Mrtvi je kanal zapravo bio – Živi kanal. Bio je jedno od središta grada, pravi mali mravinjak koji je vrvio životom!

A priča o Mrtvom kanalu je priča o Rječini ili točnije njezinom koritu. Rječina je nekad bila žila kucavica grada koji se prostirao s njezinih obala, a njezino ušće bila je sigurna luka. No Rječina je znala imati gadnu narav pa je voljela za jakih kiša poplaviti grad koje se uzdizao uz njezin tok. I tako je to bilo stoljećima. A onda je Rječina poplavila sve do Korza. I onda je nešto trebalo napraviti. A brižni gradski oci su odlučili da treba iskopati novo korito i tako primiriti Rječinu. Skupili su novčiće i 1854.-1855. iskopali to novo korito, a staro korito su pustili more. I na karti grada od tada stoji – Mrtvi kanal!

I od tada Mrtvi kanal postaje svjedok vremena. Šetnjom uz njega možemo saznati puno o povijesti Grada koji teče. Tu su kamene i željezne bitve uz koje su se vezali brodovi ispisane različitim jezicima. Tu je i granični kamen iz 1924, jer je njime išla državna granica. Tu je i okretni željezni most, tu je bila Bazzarigova fontana... Uz Mrtvi kanal smjestilo se i Hrvatsko narodno kazalište, Cassa Rossa. Tu je Kuća Adamić, najprije rezidencija obitelji Adamić, kasnije zgrada Hrvatske gimnazije (od 1881. do 1896.) a u njoj je 1906. Otvorena i prva stalna kinodvorana u Hrvatskoj.

Mrtvi kanal svjedočio je Krvavom Božiću 1920. Ali i Titovom govoru o ujedinjenju Rijeke. Tu je i spomenik oslobođenju. S Delte su riječki dečki odlazili na bojišta u Domovinskom ratu, zbog čega je upravo preko Mrtvog kanala i podignut Most hrvatskih branitelja. A na Delti je misu održao i blaženi papa Ivan Pavao II. A nekada su se i riječki mulci igrali lovice na barkama vezanim u Mrtvom kanalu! 

Kada zaživi projekt rijeka Waterfront, možda zaživi i ideja Udruge Pro Torpedo da se uz Mrtvi kanal izgrade pomorski i lučki muzej, akvarij i muzej na otvorenom te da cijeli prostor Mrtvog kanala ponovo postane – živ.

Snimiti nevidljivo

Rijeka je, napisao je jednom moj profesor Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. Riječka Leta izbrisala je mnoga sjećanja, a ako se mi više ne sjećamo, zašto bi to očekivali od drugih?

Sjećanje na profesora Petera Salchera je gotovo u potpunosti izblijedilo odnešeno Rječinom i gotovo se nitko njega više ni nesjeća. A uvaženi profesor Salcher učinio je puno za svjetsku znanost. Tko je dakle profesor Peter Salcher? I čime je to on zadužio svijet?

Sva današnja najsuvremenija znanstvena istraživanja vezana uz letove aviona i raketa (dakle vrlo sofisticirana istraživanja) temelje se na riječkim eksperimentima profesora Salchera, no opet samo rijetki znaju za njega.

U zlatno doba grada sv. Vida (dakle krajem 19.st.) profesor Salcher radio je u Mornaričkoj akademiji,  elitnoj školi u kojoj su se naučavali mornarički časnici cijele tada velike i moćne k.u.k. monarhije. Salcher se bavio mnogim stvarima i bio je vrlo cijenjeni fizičar. Toliko cijenjen, da ga je slavni praški i bečki profesor fizike Ernst Mach zamolio za pomoć. Naime Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o udarnom valu (danas znana kao – zvučni zid), pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Vrijedni i skromni Salcher i njegov suradnik, kemičar i fizičar Sandor Riegler latili su se posla. Tijekom 6 mjeseci njih su dvojica naporno radila i izmjenjivali pisma s Machom u Pragu. Pisma su tri dana putovala iz Rijeke u Prag a izmijenili su ih više od stotinu. Napokon, 1886., Salcher je uspio u onome što slavnom Machu nikako nije polazilo za rukom. Snimio je – nevidljivo. Salcher i Riegler su tijekom tih šest mjeseci uspjeli snimiti ultrabrze fotografije akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazali postojanje udarnog vala. Salcher i Riegler  tako su po prvi put u povijesti uspjeli i fotografirati – metak u letu.

Ovaj rad tada je izazvao svjetsku  senzaciju, no  Rječina, ta Leta našega grada, učinila je svoje. Danas se uglavnom spominje samo Mach pa čak se i njemu pripisuju rezultati koje su ostvarila naša dva sugrađana.

Salcher je imao tu nesreću(?) da je živio u gradu kroz koji je prolazila Rječina, svojevrsna suvremena Leta – rijeka zaborava. Ernst Mah imao je tu sreću(?) da nije. I zato danas mnogi znaju tko je Mach, a tek rijetki tko je Salcher. I tko zna, da je bilo malo drugačije, da je bilo malo više sreće, danas bi svi znali tko je Peter Salcher a oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, bila bi salcher.