Ulicama moga grada... Park Nikole Hosta

Na južnoj padini Belvedera, u podnožju Kozalskog brijega, smjestio se park koji je nastao kao posljedica zavade među bratićima, od kojih je jedan bio moćni car Franjo Josip, a drugi botaničar opčinjen mađarskim Ciganima. Da bi priča bila još zanimljivija, danas se taj park zove po riječkom prirodoslovcu, u čiju čast je nazvan cijeli jedan rod biljaka sa sedamdesetak vrsta. Jesam vas zainteresirao? Ako jesam, krenimo redom...

1882. godine, nadvojvoda Josip i njegova supruga Klotilda, dolaze živjeti u Rijeku. Razlog? Cjenjeni nadvojvoda nije bio poželjan u Beču pa je diskretno zamoljen da se makne u ugarski dio Monarhije. On je to i učinio, a Rijeku nije slučajno odabrao. Osim što je službeno bila u Ugarskoj, Rijeka je bila i u neposrednoj blizini Dvora, koji je za svoje zimovalište odabrao – Opatiju.

Nadvojvoda se smjestio u nekadašnjoj vili baruna Vranyczanyja i uz nju je podigao predivan, veliki park ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.

Dozvolite mi da samo nakratko odlutam. Habsburzi su naime neobično voljeli neobične i egzotične biljke i životinje. Tako je car Franjo I, zaslužan što je Beč prvog krokodila vidio 1821., a nekoliko godina kasnije i prvu žirafu. A ta žirafa je iz Egipta prvo stigla u Rijeku, a onda je, neboga, morala pješačiti do Karlovca gdje su je tek smjestili u kola i odpremili za Beč, gdje je stigla 7. kolovoza 1828.

A spomenimo i to kako se Andrija Ljudevit Adamić hvalio kako je za časni Bečki dvor i cara i kralja Franju I nabavio mladoga brazilskog majmunčića naročite dobrote a da je iz Abesinije dobavio primjerak jedne posebne vrste lasice.

No vratimo se mi našoj priči...

Nadvojvoda Josip bio je uistinu vrhunski botaničar i zato ne treba čuditi što je njegov park veličine 52.700 m2 bio jedan od najljepših ukrasa grada! Park se smjestio na kamenitom terenu i na nekoliko nivoa. U njemu su svoje mjesto našle različite skulpture, fontane i naravno, egzotične biljke. Tako je postigao pravi ugođaj engleskog parka, što se s vremenom – izgubilo.

No osim botanike, časnog nadvojvodu su opčinjavali i mađarski Cigani. Toliko da je naučio njihov jezik i napisao njegovu gramatiku. Zato je i bio prozvan – Ciganskim kraljem.

Očito je da nadvojvoda nije bio baš neki uštogljeni tip koji pazi na dvorsku etiketu. Možda su ga upravo i zato Riječani i voljeli i jednostavno zvali - sior Prinzipe. Često su ga znali viđati na našoj placi gdje je sam birao voće i povrće. A sior Prinzipe je volio Riječane i redovno se pojavljivao na svakom važnijem društvenom događaju.

Sior Prinzipe je umro 1905., a njegovu palaču kupila je gradska uprava 1916. I palaču pretvorila u galerijski prostor. Nakon deset godina je potpuno preuređena i trebala je služiti za svečana primanja te su se u njoj dodatno smjestili Gradska knjižnica, Državni arhiv i Gradski muzej. A tada je par presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha. 1934. tadašnji gradonačelnik Riccardo Gigante imao je namjeru u parku formirati lapidarij, te je zato okupio niz kamenih spomenika s cijelog našeg područja, no to nikad nije u potpunosti realizirano. Zapravo je tek 60-ih godina prošlog stoljeća, Radmila Matejčić dovršila taj posao, ali je lapidarij bio postavljen u parku Guvernerove palače. U razdoblju od 1. svibnja 1947. do 1962. godine u jednom dijelu parka bio je smješten i mali zoološki vrt.

Gradsko vijeće Grada Rijeke 1996. godine preimenovalo je ovaj park (do tada Park vladimira Nazora) u Park Nikole Hosta. Zapravo samo jedan dio nekadašnjeg nadvojvodinog parka danas se naziva Parkom Nikole Hosta. Od njegova nekadašnjeg sjaja danas je zapravo ostalo vrlo, vrlo malo.

A znate li tko je uopće bio Nikola Host, točnije Nicholaum Thomas Host? Naš se Nikola rodio u Rijeci 1761. a bio je dvorski liječnik Franje I. sve do svoje smrti je u bečkoj palači Schönbrunn 13. siječnja 1834. Osim što je bio liječnik, on je bio jedan od najuglednijih prirodoslovaca svog vremena i prvi ravnatelj carskog vrta Flora Austriaca viva koji se nalazi pored palače Belvedere u Beču. Napisao je nekoliko važnih knjiga iz podračja botanike. Zbog njegovih zasluga, austrijski botaničar Leopold Trattinnick 1821. nazvao je jedan rod biljaka – Hosta.

Rod Hosta (trpučev ljiljan, funkia) sadrži oko 70 vrsta okruglasto grmastih biljaka, trajnica, a potječu s vrelih osunčanih vulkanskih stijena, kamenih obala rijeka, šumaraka i planinskih livada Kine, Koreje, Japana i Istočne Rusije. Pa iako nije tipična primorska biljka, možda bi hosta mogla postati – pravi riječki cvijet!

Ormar–ladičar kao jedna od sedam ljepota grada

Kada je 1. travnja 1942. godine svoj život započeo naš Riječki ili Veliki neboder, kada su se maknule skele koje su ga skrivale od radoznalih pogleda i kada je osvanuo u svoj svojoj ružičastoj golotinji, svi su govorili samo o njemu. Većina je negodovala, neki su čak bili toliko zaprepašteni, da su ga najčešće opisivali kao divovski ormar–ladičar. No usprkos i možda čak i u inat svima njima, taj ormar–ladičar preživio je dva rata, tri države, tri ideologije i eto dočekao svoj 71. rođendan. I teško se sada, nakon tolikih godina, ne složiti se s tadašnjim počasnim konzervatorom Rijeke i ravnateljem Gradskoga muzeja, uvaženim gospodinom Riccardom Giganteom, koji je te davne 1942. kazao da će junak naše današnje priče postati jedan od sedam ljepota grada.

I kako to već biva u ovom našem gradu i danas kada se nešto gradi, kao i nekada, Riječki se neboder dugo rađao. Sve je započelo još 1939. i oteglo se sve do 1942., što zbog arheoloških nalaza, što zbog ratnih prilika. Tata mu je bio tada najugledniji tršćanski arhitekt Umberto Nordio, koji ga je izgradio kao kuću–toranj i uspio ga uspješno smjestiti u okolinu, iako su mu mnogi prigovarali da svoj  casa torre, a njihov ormar–ladičar, nije uspio uklopiti u okoliš.

Riječki neboder sa svojih 14 katova i 53 metra visine, dominira našim malim velikim gradom i lukom. Ako ste ovog dominantnog sedamdesetijednogodišnjaka promatrali dok je sunčani disk visoko na nebu, iako strogo geometrijski, on tada gubi svoju krutost i ističe se pokretima sjena koje ulaze u udubine. Dodajte ovome i velika stakla koja ga čine prozračnim i oslobođenim težine i uz malo mašte (sjetite se da je izgrađen davne 1942.) biti će vam savršeno jasno zašto je one Riječane–Fjumane, kojima se sviđao, podsjećao na daleku zemlju snova – Ameriku.

To podsjećanje na Ameriku i nije bilo bez osnove. Novac za gradnju nebodera dao je Marco de Arbori (otud i drugo ime za Riječki neboder - Palazzo Arbori), a on je bio Merikan. Njegov je poštovani gospodin otac otišao u Ameriku, a tamo mu se posrećilo te se on silno obogatio. To što se poštovani gospodin Enrico obogatio u Americi u vrijeme prohibicije, ne pripada ovoj priči. Kao ni ona priča koju sam davno čuo, a koja kaže da mladi Marco de Alberi i nije baš imao toliko novaca  koliko je bilo potrebno za izgradnju, no tu se našao i stanoviti Alfonso Capone, zvan Al i Scareface, koji je mladcu pripomogao kojim dolarom.

Iz ovog je projekta Marco de Arbori, kao pravi buisnessman, želio izvući dobar profit. Tako se u prizemlju i polukatu trebao smjestiti veliki robni magazin iz Milana, a sve tamo do šestoga kata, trebali su se nalaziti prostrani, funkcionalni i prozračni uredi tvrtki, udruga i ustanova. Čista Amerika. Ali, ne zaboravite da je svačiji život prepun razno – raznih ali, mladi de Arbori nikad iz ove svoje investicije nije izvukao željenu dobit.

Ameriknizacija se ogledala i u stanovima. Dva ulaza, veliki hol, sobe okrenute prema ulicama i trgu, svi opremljeni ugrađenim ormarima, modernom kuhinjom i kupaonicom. Stanovi su bili građeni, zar to treba posebice naglašavati, samo za one sa jako dubokim džepovima.

Duh bogate Amerike ogledao se kako na vanjskom tako i na unutrašnjem uređenju. Mramor i tada vrlo moderne keramičke pločice u koje je neboder obučen izvana, a za atrij bijeli kararski i crveni mramor iz Montecatinija. U unutrašnjosti se nalazila i freska akademskog fresko-slikara Carla Sbissa Poeta čita kvarnersku kartu, koja je nažalost uništena nakon 1945.

Od 1987 do veljače 1989. godine, naš je junak bio na face–liftingu. Kada su sa njega skinute skele, krpe i plastične folije, ponovo je osvanuo ružičast kao i onog davnog 1. travnja 1942. A Riječki neboder eto tako stoji i dalji i gleda kako se njegovo i naše Korzo, naša Rijeka, nostra Fiume, mijenja. Mijenja se sve, od šetača Korzom do zastava koje se vijore s obiju strana Rječine, samo on stoji već više od sedamdeset godina, miran čuvar vremena prošlog i vremena budućeg.