Adamićevi svjedoci

Znate tko ili što je malik? Neki kažu da je riječ o domaćem vražićku koji ljudima pomaže ili donosi novac. Sad će mnogi reći da je meni jedan takav malik, pa da mi pomogne i donese novaca. Ali... Budite oprezni što želite da vam se to i ne ostvari!

Tako je, kaže priča, u drugoj polovici 18. stoljeća, u Rijeku došao silno bogati veletrgovac duhanom i veleposjednik Simeon Adamić. I tom našem Simeonu nije bilo dosta što je imao prekrasnu trokatnicu na Sušaku i veliko imanje s druge strane Rječine. A ne! On je tako 1780. kupio kapelu sv. Martina, po kojoj je Martinšćica dobila ime, i dao se u veliki posao. Kapela je bila uništena 1737. a on si je dao truda (i naravno novaca) i počeo sa obnovom ruševne kapelice. A njegovi poslovi su cvjetali.

A ljudi k'o ljudi. Uvijek sumnjičavi, uvijek zluradi i uvijek ljubomorni na tuđi uspijeh. I tako se, negdje oko 1785. počelo pričati, najprije tiho, a onda sve glasnije da nije sve to slučajno. Simeon je, govorili su zabrinuti građani, imao svog malika! Da, da! Pravog malog malika koji mu je pomagao u poslovima! Ali ni to nije sve! Taj isti malik, vražićak sa crvenom kapom, Simeonu je kazao gdje se skriva velika blago koje je netko jednom davno zakopao! I zato je Simeon kupio uništenu kapelicu sv. Martina!

Ta šaputanja su uskoro postala toliko glasna da je priča došla i do gradskih vlasti. A vlast k'o vlast! Nije dobila svoj dio i pozvala je vrloga Simeona ( ne znamo je li zvala i njegovog malika) da objasni tu priču i kaže – zašto vlasti nije dao njezin dio, koji joj, po pravdi Boga i slovu zakona pripada. I uzalad je simeon objašnjavao kako nije pronašao nikakvo blago i kako nema nikakvog malika! Vlast je bila uporna u traženju svojeg dijela. I ne samo to! Vlast je pronašla 14 svjedoka koji su svi od reda potvrdili ono što je narod govorio, a vlast sumnjala – Simeon je pronašao blago! I oni su to sve vidjeli! Kako je Simeon poricao, a svjedoci sve upornije tvrdili da je pronašao blago, vlast je nesretnog Simeona bacila u tamnicu crikveničkog kaštela!

I tko zna kako bi nesretni Simeon završio da nije nije bilo njegova sina Andrije Ljudevita. On bješe poduzetan pametan na oca, a kako je u studirao u Beču i tamo imao poznanike, uspio je dobiti audijenciju kod samog cara i kralja Josipa II, sina Marije Terezije. Vrlome caru i kralju objasnio je kako je njegov otac u kapelici pronašao samo nekakve arheološke nalaze, a da su priče o velikom blagu koje je zatajio od vrloga cara i kralja, puka izmišljotina. Mlađahni Andrija Ljudevit bio je toliko uvjerljiv, da je Josip II naredio da se Simeona odmah pusti iz zatvora u kojem je bio već puna dva mjeseca. I ne samo to! Dao je preporuku da se Simeonu više ne smeta!

Neki zlobnici (a i neki dokumenti upućuju na to) su tvrdili da je do ove carske intervencije došlo zbog jakih masonskih veza. A drugi su pak tvrdili da je car i kralj bio samo vrlo pragmatičan. Dvoru je naime, i te kako bilo stalo da Simeon, ili bilo koji drugi spretni poduzetnik, ne trune u zatvoru, nego da širi svoje poslove i time pridonosi bogatstvu i sjaju Habsburškog dvora!  

A Simeona je bio zlopamtilo! Kako je izašao iz zatvora, tako je od sestara benediktinki uz tadašnje korito Rječine a današnji  Mrtvi kanal, kupio vrt i parcelu i na tom mjestu, na najprometnijem dijelu gradu, sagradio svoju obiteljsku kuću. I to ne bilo kakvu! Dugačku. Sa 14 prozora. A ispod svakog prozora postavio je jedan stupić na kojem je dao isklesati glave četrnaest svjedoka. I tako su se ispred njegove kuće našli osramoćeni svjedoci koje je svatko mogao vidjeti. A poneko i prepoznati!

Mogli bi mi sada priču nastaviti sa onim što se dalje zbivalo sa Simeonovom obiteljskom kućom, no možda je još zanimljivija sudbina 14 stupića sa Adamićevim svjedocima. Naime Simeonov unuk, slavni riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta, stupiće je preselio u vrt svoje vile. A razlog je bio vrlo – prozaičan. Naime Ciotta je odlučio da bi stupići bili idealni kako bi psi na njima vršili nuždu!

Danas se stupići sa licima 13 krivokletnik nalaze ispred Guvernerove palače. A gdje je 14? A tko zna, možda je taj krivokletnik, ili neki njegov nasljednik, našao svog malika, koji ga je spasio vječne sramote!