utorak, 30. travnja 2013.

Od Šetališta Franje Josipa do Korza, ili kako su se mijenjala imena ulici u Rijeci


Rijeka je oduvijek bila grad koji nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio svojeg identiteta.

 


Priznaju nam to mnogi, a nama, stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci - Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda.



Grad koji rado i brzo prihvaća novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta ulica.




A razlog je zapravo vrlo jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u Rijeci!



Ovakvih situacija u Rijeci ima mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari su sigurno voljeli ove zavrzlame.



Iako na prvi pogled imena ulica i trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s time se nije za šaliti!



I tako se mijenjaju vlasti, mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze zajedno sa vodom Rječine.

Nema komentara:

Objavi komentar