Ormar–ladičar kao jedna od sedam ljepota grada

Kada je 1. travnja 1942. godine svoj život započeo naš Riječki ili Veliki neboder, kada su se maknule skele koje su ga skrivale od radoznalih pogleda i kada je osvanuo u svoj svojoj ružičastoj golotinji, svi su govorili samo o njemu. Većina je negodovala, neki su čak bili toliko zaprepašteni, da su ga najčešće opisivali kao divovski ormar–ladičar. No usprkos i možda čak i u inat svima njima, taj ormar–ladičar preživio je dva rata, tri države, tri ideologije i eto dočekao svoj 71. rođendan. I teško se sada, nakon tolikih godina, ne složiti se s tadašnjim počasnim konzervatorom Rijeke i ravnateljem Gradskoga muzeja, uvaženim gospodinom Riccardom Giganteom, koji je te davne 1942. kazao da će junak naše današnje priče postati jedan od sedam ljepota grada.

I kako to već biva u ovom našem gradu i danas kada se nešto gradi, kao i nekada, Riječki se neboder dugo rađao. Sve je započelo još 1939. i oteglo se sve do 1942., što zbog arheoloških nalaza, što zbog ratnih prilika. Tata mu je bio tada najugledniji tršćanski arhitekt Umberto Nordio, koji ga je izgradio kao kuću–toranj i uspio ga uspješno smjestiti u okolinu, iako su mu mnogi prigovarali da svoj  casa torre, a njihov ormar–ladičar, nije uspio uklopiti u okoliš.

Riječki neboder sa svojih 14 katova i 53 metra visine, dominira našim malim velikim gradom i lukom. Ako ste ovog dominantnog sedamdesetijednogodišnjaka promatrali dok je sunčani disk visoko na nebu, iako strogo geometrijski, on tada gubi svoju krutost i ističe se pokretima sjena koje ulaze u udubine. Dodajte ovome i velika stakla koja ga čine prozračnim i oslobođenim težine i uz malo mašte (sjetite se da je izgrađen davne 1942.) biti će vam savršeno jasno zašto je one Riječane–Fjumane, kojima se sviđao, podsjećao na daleku zemlju snova – Ameriku.

To podsjećanje na Ameriku i nije bilo bez osnove. Novac za gradnju nebodera dao je Marco de Arbori (otud i drugo ime za Riječki neboder - Palazzo Arbori), a on je bio Merikan. Njegov je poštovani gospodin otac otišao u Ameriku, a tamo mu se posrećilo te se on silno obogatio. To što se poštovani gospodin Enrico obogatio u Americi u vrijeme prohibicije, ne pripada ovoj priči. Kao ni ona priča koju sam davno čuo, a koja kaže da mladi Marco de Alberi i nije baš imao toliko novaca  koliko je bilo potrebno za izgradnju, no tu se našao i stanoviti Alfonso Capone, zvan Al i Scareface, koji je mladcu pripomogao kojim dolarom.

Iz ovog je projekta Marco de Arbori, kao pravi buisnessman, želio izvući dobar profit. Tako se u prizemlju i polukatu trebao smjestiti veliki robni magazin iz Milana, a sve tamo do šestoga kata, trebali su se nalaziti prostrani, funkcionalni i prozračni uredi tvrtki, udruga i ustanova. Čista Amerika. Ali, ne zaboravite da je svačiji život prepun razno – raznih ali, mladi de Arbori nikad iz ove svoje investicije nije izvukao željenu dobit.

Ameriknizacija se ogledala i u stanovima. Dva ulaza, veliki hol, sobe okrenute prema ulicama i trgu, svi opremljeni ugrađenim ormarima, modernom kuhinjom i kupaonicom. Stanovi su bili građeni, zar to treba posebice naglašavati, samo za one sa jako dubokim džepovima.

Duh bogate Amerike ogledao se kako na vanjskom tako i na unutrašnjem uređenju. Mramor i tada vrlo moderne keramičke pločice u koje je neboder obučen izvana, a za atrij bijeli kararski i crveni mramor iz Montecatinija. U unutrašnjosti se nalazila i freska akademskog fresko-slikara Carla Sbissa Poeta čita kvarnersku kartu, koja je nažalost uništena nakon 1945.

Od 1987 do veljače 1989. godine, naš je junak bio na face–liftingu. Kada su sa njega skinute skele, krpe i plastične folije, ponovo je osvanuo ružičast kao i onog davnog 1. travnja 1942. A Riječki neboder eto tako stoji i dalji i gleda kako se njegovo i naše Korzo, naša Rijeka, nostra Fiume, mijenja. Mijenja se sve, od šetača Korzom do zastava koje se vijore s obiju strana Rječine, samo on stoji već više od sedamdeset godina, miran čuvar vremena prošlog i vremena budućeg.