15. lipnja Riječani slave svojeg zaštitnika, dječaka s palmom  – svetog Vida. A upravo je on i dao ime Gradu koji teče, jer se kroz povijest dugo pisao upravo kao Grad svetoga Vida – Rijeka sv. Vida - Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Terra Fluminis sancti Viti, Flumen sancti Viti... A Grad na Rječini, je kroz minula stoljeća mirno i nemirno živio upravo u znaku svoga sveca zaštitnika. Lik svetog Vida bio je utisnut u gradske pečate, prvi grb, ali, što je još i važnije, i u ljudska srca.

Danas ne znamo zašto je i kada je mladi svetac postao zaštitnik Rijeke. Presudan je trenutak, vjerojatno, bio kada su stanovnici Terre Fluminense prihvatili kršćanstvo i izgradili prvu crkvicu posvećenu svetomu Vidu. A ne treba zanemariti niti činjenicu kako je kult sv. Vida snažno zahvatio slavenske zemlje, gdje je, kažu neki, zbog sličnosti imena zamijenio praslavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid sve vidi. Tako je bilo u našem Gradu koji teče – crkvica posvećena gradskome patronu izgrađena je kraj izvora potoka Lešnjak, na mjestu današnje katedrale svetog Vida. Iako nevelika, crkvica je bila neobično važna i uvijek je bila vezana uz gospodara grada, neovisno od toga što je crkva Marijina Uznesenja bila starija.

A znate li uopće tko je bio dječak s palmom – sveti Vid?

Vid se rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali Sicilije u bogatoj, ali ne i kršćanskoj obitelji, a njegovo mučeništvo se zbilo negdje oko 304. Ili 305. godine na samom početku Dioklecijanova progona kršćana. Kult mu se počeo širiti negdje oko 600 godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida).

Prema tome spisu, Vid je kao sedmogodišnjak morao pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac htio prisiliti da se odrekne Krista. Pobjegao je sa svojim učiteljom Modestom i njegovovom ženom Kresencijom, koja mu je bila dojilja. Oboje su utjecali na mladog Vida da postane gorljivim kršćaninom, a i oni su također proglašeni svetima. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravio careva sina, koji bijaše opsjednut. No ni to ni njemu niti njegovim pratiocima nije pomoglo da izbjegnu smrtnu kaznu. Mladoga su Vida mučili ali se on nije htio odreći vjere u Krista. Zatim su ga bacili divljim životinjama da ga one rastrguju, no one to nisu htjele. Tada su se odlučili da ga bace u kotao vrelog ulja.  No tada se pojavio anđeo, koji ga je zaštitio i otpratio u Lukaniju, gdje je mladi Vid na kraju i umro. Tako kaže jedna od tri legende o Vidovu mučeništvu.

Sveti Vid je pokazao junaštvo već u ranoj dobi pa je tolikim pokoljenjima svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje pa su mu se onda kao svom velikom prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda razvilo ono veliko štovanje prema njemu. U Hrvatskoj su čak 123 crkve posvećene sv. Vidu. Tome je svecu podignuta u čast crkva kod Dobrinja, u selu Sveti Vid kod Malinske, u bribirskom zaseoku Sveti Vid, u Kupjaku, Prezidu i Senju...

Sveti je Vid uvršten u slavnu skupinu 14 zaštitnika koji se zazivaju u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. Tako ovog mladića sa palmom slave i u pomoć zazizavju padavičari, histerici i opsjednuti. Njega se zove u pomoć kada grmi, za vrijeme nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad s gavranom i lavom. A upravo mladenački lik sv. Vida u kotlu postao je i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba. Na našu žalost, danas više ne postoji najstariji poznati lik sv. Vida u gradu Rijeci. Bio je to crtež, iscrtan na onom starom riječkom zvonu iz XVI. stoljeća, koje bi se oglasilo svaki put kad je trebalo skupiti riječke gradske vijećnike na sjednicu. U II. svjetskom ratu zvono je bilo skriveno na groblju na Kozali, no tamo su ga riječki lopovi nanjušili, ukrali i - pretopili u brodsku elisu.

Ali ako riječkog sv. Vida želite upoznati u njegovom najstarijem liku srećom do danas još sačuvana, pođite na trg pred crkvom sv. Jeronima. Evo ga tamo, uklesana godine 1509., na kamenom stupu za zastavu! Tamo je on fin i otmjen mladi gospodin. Jasno je da u ono vrijeme ne može biti drugo nego plemić i vitez koji nosi mučeničku palmu u jednoj, a svoj grad Rijeku u drugoj ruci.

Sveti Vid vjerrojatno je postao naš nebeski zaštitnik tamo negdje nakon 4. stoljeća, kada se naš grad nazivao Terra Fluminis sancti Sancti Viti iliti Rika Svetog Vida.

Od onda je našim Šta da gradom proteklo mnoštvo procesija a još veće mnoštvo molitva i prošnji upućeno je mladiću sa palmom. A on ih je redom i ispunjavao. A stanovnici Grada su mu ljubav i prvrženost javno uzvraćali velikom procesijom. Kako piše Gigante, u procesiji su uvijek sudjelovali svi – od svećenika, redovnika i redovnica, preko uvaženih građana i političara svakoga soja do običnog puka. Put kojim je procesija išla bio je obložen tepisima, a u negdašnjoj ulici Svetog Vida (danas Andrije Medulića) bio je postavljen slavoluk. Procesija je uz pratnju glazbe išla od Duoma tj. crkve Marijina uznesenja, preko današnjeg Jelačićeva trga i Korza do Koblerovog trga prema katedrali gdje se održavala svečana misa.

A kako se kroz vrijeme ispreplelo crkveno i svjetovno štovanje gradskoga patrona, mudri su gradski oci, u jednom trenutku, odlučili da u Giardino publico, parku na Mlaci, svake godine održi i javna, pučka zabava za sve građane, a u čast Mladića sa palmom.

I tako je javna ljubav Sveca i njegova Grada trajala do kraja II. svjetskog  rata. A onda je ta javna ljubav postala tajna. I tako je bilo narednih 45 godina. A onda je, 1991. Ljubav ponovo postala javna. Grad Rijeka svake godine ponovo obilježava Dan svoga zaštitnika - Sv. Vida, pa je 15. lipanj ujedno postao i Dan Grada Rijeke koji se svečano obilježava vjerskim i pučkim slavljem. Grad se tako vratio svom Svecu, a on je, ionako svo vrijeme bio uz njega, i čuvao ga u svojoj ruci, kao na najstarijim gradskom grbu.

Iako je sv. Vid uvršten u slavnu skupinu 14 zaštitnika koji se zazivaju u velikoj nevolji, Riječani su mu jednom ipak okrenuli leđa, ali on im to nije uzeo za zlo.

1599. rijeku je poharala velika epidemije kuge. A proširila se gradom iz jedne kožarske radionice upravo na blagdan sv. Vida, 15. lipnja! Crna je smrt Rijekom harala do rujna, a odnijela je sa sobom više od 300 osoba, osminu stanovništva! Stari Riječani tada su okrenuli leđa svome zaštitniku i zavjetovali se sv. Roku, zaštitniku od kuge, da će mu sagraditi crkvu, kada i asko im pomogne. Svetac im je pomogao, sam ili uz pomoć sv. Vida, to ne znamo, a Riječani su ispunili svoje obećenje. Tik do zborne crkve, na par koraka od Kosog tornja, nakon nekoliko godina niknula je crkvica sv. Roka.

A upravo na blagdan sveca zaštitnika 1906., riješen je jedan veliki politički problem. Naime na gradskoj uri je do 1890. stajao riječki  dvoglavi orao, koji je zbog obnove maknut s vrha. A na njegovo mjesto trebalo je staviti barjak. Samo koji? Gospoda političari su jako žestoko, ali zapravo uvijek jalovo (hm…kako se političari nikad ne mijenjaju) raspravljali hoće li to biti mađarski crven-bijeli-zeleni ili riječki tamnocrven-žuti-plavi. I tko zna koliko bi te jalove rasprave i natezanja trajala da nije bilo riječkih – žena. Slično onim starogrčkim ženama koje su svojim muževima zaprijetili (da malo slobodnije intrepetiramo povijest) – nema seksa dok se ne ohlade usijane glave, riječke su gospođe 1906. odlučile da im je dosta muških lupetanja, preuzele stvar u svoje ruke i vratile riječkog orla na njegovo mjesto. 

Time su se duhovi primirili sve do 1918. Završetkom prvog svjetskog rata, oko Rijeke su se počeli natezati Hrvati i Talijani. 12. rujna 1919. pjesnik, ratnik i ljubimac žena Gabriele D’Annunzio sa svojim arditima – smijelima, ulazi u Rijeku, a na povijesnu scenu tada po prvi put stupa i – fašizam. Uskoro je jedan od D’Annunzijevih ardita, Guglielmo Barbieri, pogrešno misleći da je riječki orao zapravo habsburški, otpilio jednu glavu i na njeno mjesto ugurao talijanski barjak. I tako je 1919., jedan simbol potpuno pogrešno protumačen i s nekoliko poteza pile nekog neznanog ardita pretvoren u potpuno drugi simbol. Jer dvoglavi orao jest bio simbol Hasburgovaca, ali jednoglavi orao je tada bio simbol Italije!

Naš se dekapitirani orao gnijezdio na vrhu ure sve do 1949. Tada je netko (vjerojatno neki muškarac, jer su žene u ovoj priči uvijek bile racionalne) odlučio da nema mjesta za nekakve ptičurine u  novoj zemlji radnika i seljaka. Skrivećki, usred noći, poput tata, netko ga je bacio na Korzo 20. siječnja 1949. Priča kaže kako su drugo jutro stari Fjumani po Korzu skrivećki skupljali ostatke razbijenog orla i nosili ih doma. No to je već jedna druga priča, koju ćemo ispričati nekom drugom prigodom.

I za kraj, vratimo se našem Svecu i zamolimo ga da nas čuva od svakoga zla. Kao što je to činio sva ova stoljeća.

Gradska kupališta

Ako se neki suvremeni stanovnik grada s obiju strana Rječine u ove vruće dane poželi osvježiti u moru, većina će vjerojatno osvježenje potražiti negdje drugdje, a tek malobrojni će to učiniti na nekoj od riječkih gradskih plaža. A prije stotinjak godina, točnije 1912. Sušak je bio, vjerovali ili ne, proglašen kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem!

A priča o sušačkim i riječkim kupalištima započinje još ranije – 1899. Tada su naime Josip i Adolf Strauss sagradili prvo sušačko morsko kupalište na Brajdici. Svoje su kupalište stalno proširivali i ograđivali mrežom, a 1906. izgradili su na njemu i, molit ću lijepo, zašto bi one bile zakinute - kabine za dame. 1912. kupalište na Brajdici postaje Gradsko kupalište uz koje se dograđuje sunčana kupelj. Tako Sušačko Gradsko kupalište postaje omiljeno kupalište Sušačana ali i Riječana. Te iste 1912. na Pećinama se gradi i uređuje Reschovo kupalište, a godinu dana ranije uređeno je i kupalište na posjedu braće Sabljić, i danas popularno Sabljićevo. Općina Sušak posebno je vodila brigu o svojem Gradskom kupalištu na Brajdici, koje je 1925. u potpunosti obnovljeno, te je uz njega bio vezan velik dio sportskog i društvenog života Sušaka.

Riječani su već od kraja 19. stoljeća pokušavali sagraditi morsko kupalište na potezu od Kantride do korijena velikog gata u luci. Čak su i bila sagrađena dva kupališta s unutrašnje strane luke, ali oba je uništilo nevrijeme. To što Rijeka nije imala svoje kupalište, ne znači naravno da se Riječani nisu kupali u moru. Kada su se zaželjeli kupanja u moru, Riječani bi otišli do sušačkog kupališta na Brajdici, ili do nekog od mnogobrojnih Opatijskih kupališta, zapravo slično je i dan danas. No tadašnji Riječani se nisu mirili s takvom situacijom. Uostalom, tadašnji ugledni liječnici diljem svijeta, promiču morske kupelji kao mjesta za liječenje gotovo svih bolesti. A onda, 1912. riječko Općinsko vijeće napokon od Ministarstva trgovine dobiva dozvolu za gradnju, ne jednog, već dva komunalna kupališta. Kao da su susjedi s one strane Riječine nešto bolji od njih! No susjedi su spremno  odgovorili i proglasili Sušak - kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem. 

Riječki Bagno Quarnero i Bagno Nettuno bili su izgrađeni po, za to vrijeme, najsuvremenijim principima važećim u poznatim europskim kupalištima. Bagno Quarnero na Molo longu, za razliku od svojih prethodnika, bilo je okrenuto prema Riječkom zaljevu i stajalo na željeznoj konstrukciji visine 5 i pol metara. Kupalište je osim kabina, imalo i prostranu terasu koja je gledala prema Kvarneru i gradu. Na njoj je bila i mala pozornica za varijate, buffet, mala ambulanta i garderoba. 

Već sljedeće godine, dakle 1913. oba riječka javna kupališta svečano su otvorena. Kako su Riječani bili jako ponosni na svoja dva kupališta, često su odlazili susjedima na njihova kupališta i govorili im o tome. A kad su već bili tamo, onda su se obično tamo i okupali. I danas imamo lijepe i uređene plaže, ali i dalje odlazimo u bližu i dalju okolicu kako bi se pohvalili, a kad već stignemo do Kostrene, Medveje, Ičića, ili kojeg drugog mjesta – onda se tamo i okupamo.

Kada je Mrtvi kanal bio - živ

Prije stotinjak godina Mrtvi  kanal  bio  mjesto  svakodnevnog  intenzivnog  trgovačkog  prometa.  Sa  Kvarnerskih otoka  i  Primorja, ali i Dalmacij,  u  Mrtvi  kanal  su  brodice  dovozile  u Rijeku i na Sušak vino, maslinovo ulje, povrće i voće za  prodaju  ili daljnji  transport, a s druge strane te su iste brodice ukrcavale dobra za otoke i primorje koja  su  dolazila  zaprežnim  vozilima  iz  kopnenih  dijelova  Kvarnera.  Poznata  je  bila  na primjer,  ne  uvijek  legalna,  razmjena  soli  za  brašno,  ponuda  ribe,  maslinovog  ulja,  vina  i razmjena istih za alate,  proizvode od kože, tkanine, i slično. Neki kažu kako je vino koje se kupovalo sa barki u Mrtvom kanalu, počesto bilo razrijeđeno vodom iz njega!

Uz Mrtvi kanal se trgovalo, nalazilo okrijepu u mnogobrojnim gostionicama, susretali prijatelji a djeca igrala. Tu je bilo malo trgovačko središte (danas bi se reklo shoping centar), tu je bila carinarnica, skladišta, kalafati... A u njega su uplovljavale brodice i brodovi svih veličina. Prvo su to bili barke na vesla i jedrenjaci, nešto kasnije parobrodi i motorni brodovi. U to vrijeme Mrtvi je kanal zapravo bio – Živi kanal. Bio je jedno od središta grada, pravi mali mravinjak koji je vrvio životom!

A priča o Mrtvom kanalu je priča o Rječini ili točnije njezinom koritu. Rječina je nekad bila žila kucavica grada koji se prostirao s njezinih obala, a njezino ušće bila je sigurna luka. No Rječina je znala imati gadnu narav pa je voljela za jakih kiša poplaviti grad koje se uzdizao uz njezin tok. I tako je to bilo stoljećima. A onda je Rječina poplavila sve do Korza. I onda je nešto trebalo napraviti. A brižni gradski oci su odlučili da treba iskopati novo korito i tako primiriti Rječinu. Skupili su novčiće i 1854.-1855. iskopali to novo korito, a staro korito su pustili more. I na karti grada od tada stoji – Mrtvi kanal!

I od tada Mrtvi kanal postaje svjedok vremena. Šetnjom uz njega možemo saznati puno o povijesti Grada koji teče. Tu su kamene i željezne bitve uz koje su se vezali brodovi ispisane različitim jezicima. Tu je i granični kamen iz 1924, jer je njime išla državna granica. Tu je i okretni željezni most, tu je bila Bazzarigova fontana... Uz Mrtvi kanal smjestilo se i Hrvatsko narodno kazalište, Cassa Rossa. Tu je Kuća Adamić, najprije rezidencija obitelji Adamić, kasnije zgrada Hrvatske gimnazije (od 1881. do 1896.) a u njoj je 1906. Otvorena i prva stalna kinodvorana u Hrvatskoj.

Mrtvi kanal svjedočio je Krvavom Božiću 1920. Ali i Titovom govoru o ujedinjenju Rijeke. Tu je i spomenik oslobođenju. S Delte su riječki dečki odlazili na bojišta u Domovinskom ratu, zbog čega je upravo preko Mrtvog kanala i podignut Most hrvatskih branitelja. A na Delti je misu održao i blaženi papa Ivan Pavao II. A nekada su se i riječki mulci igrali lovice na barkama vezanim u Mrtvom kanalu! 

Kada zaživi projekt rijeka Waterfront, možda zaživi i ideja Udruge Pro Torpedo da se uz Mrtvi kanal izgrade pomorski i lučki muzej, akvarij i muzej na otvorenom te da cijeli prostor Mrtvog kanala ponovo postane – živ.

Ulicama moga grada... Ulica Šime Kozičića

Rijeka je, napisao je jednom Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. A jedan mali dijelić tog sjećanja je i mala ulica, koja se nekad zvala Calle S. Crescenzio,  a danas nosi ime Šime Kozičića u starom gradu. A znate li tko je bio taj Šime i čime je zaslužio ulicu u Rijeci? Ili je i njega i sjećanje na njega gotovo u potpunosti odnijela Rječina?

Za početak, trebali bi reći da nije Šime, već Šimun. I nije samo Kožičić, nego je i Benja. A svoje mjesto zaslužio je zbog 6 knjiga. Ali ne bilo kakvih! Naime u svega šest mjeseci, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, upravo u Rijeci, otisnuo je najmanje šest glagoljskih knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima. Time je Rijeka zaslužila naslov - kolijevke glagoljskog izdavaštva.

Benja je tako tiskao Psaltir - molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum). Zatim tu je Oficij blaženije Devi Marije, Misal hruacki i Knjižice krsta. Benja je zaslužan i prvo tiskano dijelo iz svjetske povijesti nekog hrvatskog pisca - Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, djelo o rimskim papama i carevima. Posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Sačuvani primjerci danas krase Zagreb, Dubrovnik, Zadru, Punat i Ljubljanu, ali i svjetski značajne biblioteke u Rimu, Vatikanu, Londonu, Oxfordu, Parizu, Beču, Sankt Peterburgu, Moskvi, Odesi, Weimaru i Wroclawu.

Svojom nakladničkom i tiskarskom djelatnošću Kožičić je učinio od Rijeke duhovnu metropolu hrvatskoga glagoljaštva 16. stoljeća. Ali i ne samo to! Svojim djelovanjem, Šimun Kožičić je naš grad uvrstio među najvrsnije europske gradove svoga vremena. Tako je Rijeka, zahvaljujući njegovim naporima, zaživjela kao jedno od središta ranog europskog tiskarstva i izdavaštva! To dostignuće nije samo bitno za nas već i za cijelu Europu. Uostalom, to nam i potvrđuju sačuvani primjerci njegovih knjiga koje se pažljivo i ljubomorno čuvaju u najpoznatijim i najvećim bibliotekama Staroga kontinenta. Tamo su predstavljene kao neke od najvećih vrijednosti europske baština! U Hrvatskoj se čuva njih mali broj, a Rijeka, nažalost, ne posjeduje niti jednu. 

Adamićevi svjedoci

Znate tko ili što je malik? Neki kažu da je riječ o domaćem vražićku koji ljudima pomaže ili donosi novac. Sad će mnogi reći da je meni jedan takav malik, pa da mi pomogne i donese novaca. Ali... Budite oprezni što želite da vam se to i ne ostvari!

Tako je, kaže priča, u drugoj polovici 18. stoljeća, u Rijeku došao silno bogati veletrgovac duhanom i veleposjednik Simeon Adamić. I tom našem Simeonu nije bilo dosta što je imao prekrasnu trokatnicu na Sušaku i veliko imanje s druge strane Rječine. A ne! On je tako 1780. kupio kapelu sv. Martina, po kojoj je Martinšćica dobila ime, i dao se u veliki posao. Kapela je bila uništena 1737. a on si je dao truda (i naravno novaca) i počeo sa obnovom ruševne kapelice. A njegovi poslovi su cvjetali.

A ljudi k'o ljudi. Uvijek sumnjičavi, uvijek zluradi i uvijek ljubomorni na tuđi uspijeh. I tako se, negdje oko 1785. počelo pričati, najprije tiho, a onda sve glasnije da nije sve to slučajno. Simeon je, govorili su zabrinuti građani, imao svog malika! Da, da! Pravog malog malika koji mu je pomagao u poslovima! Ali ni to nije sve! Taj isti malik, vražićak sa crvenom kapom, Simeonu je kazao gdje se skriva velika blago koje je netko jednom davno zakopao! I zato je Simeon kupio uništenu kapelicu sv. Martina!

Ta šaputanja su uskoro postala toliko glasna da je priča došla i do gradskih vlasti. A vlast k'o vlast! Nije dobila svoj dio i pozvala je vrloga Simeona ( ne znamo je li zvala i njegovog malika) da objasni tu priču i kaže – zašto vlasti nije dao njezin dio, koji joj, po pravdi Boga i slovu zakona pripada. I uzalad je simeon objašnjavao kako nije pronašao nikakvo blago i kako nema nikakvog malika! Vlast je bila uporna u traženju svojeg dijela. I ne samo to! Vlast je pronašla 14 svjedoka koji su svi od reda potvrdili ono što je narod govorio, a vlast sumnjala – Simeon je pronašao blago! I oni su to sve vidjeli! Kako je Simeon poricao, a svjedoci sve upornije tvrdili da je pronašao blago, vlast je nesretnog Simeona bacila u tamnicu crikveničkog kaštela!

I tko zna kako bi nesretni Simeon završio da nije nije bilo njegova sina Andrije Ljudevita. On bješe poduzetan pametan na oca, a kako je u studirao u Beču i tamo imao poznanike, uspio je dobiti audijenciju kod samog cara i kralja Josipa II, sina Marije Terezije. Vrlome caru i kralju objasnio je kako je njegov otac u kapelici pronašao samo nekakve arheološke nalaze, a da su priče o velikom blagu koje je zatajio od vrloga cara i kralja, puka izmišljotina. Mlađahni Andrija Ljudevit bio je toliko uvjerljiv, da je Josip II naredio da se Simeona odmah pusti iz zatvora u kojem je bio već puna dva mjeseca. I ne samo to! Dao je preporuku da se Simeonu više ne smeta!

Neki zlobnici (a i neki dokumenti upućuju na to) su tvrdili da je do ove carske intervencije došlo zbog jakih masonskih veza. A drugi su pak tvrdili da je car i kralj bio samo vrlo pragmatičan. Dvoru je naime, i te kako bilo stalo da Simeon, ili bilo koji drugi spretni poduzetnik, ne trune u zatvoru, nego da širi svoje poslove i time pridonosi bogatstvu i sjaju Habsburškog dvora!  

A Simeona je bio zlopamtilo! Kako je izašao iz zatvora, tako je od sestara benediktinki uz tadašnje korito Rječine a današnji  Mrtvi kanal, kupio vrt i parcelu i na tom mjestu, na najprometnijem dijelu gradu, sagradio svoju obiteljsku kuću. I to ne bilo kakvu! Dugačku. Sa 14 prozora. A ispod svakog prozora postavio je jedan stupić na kojem je dao isklesati glave četrnaest svjedoka. I tako su se ispred njegove kuće našli osramoćeni svjedoci koje je svatko mogao vidjeti. A poneko i prepoznati!

Mogli bi mi sada priču nastaviti sa onim što se dalje zbivalo sa Simeonovom obiteljskom kućom, no možda je još zanimljivija sudbina 14 stupića sa Adamićevim svjedocima. Naime Simeonov unuk, slavni riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta, stupiće je preselio u vrt svoje vile. A razlog je bio vrlo – prozaičan. Naime Ciotta je odlučio da bi stupići bili idealni kako bi psi na njima vršili nuždu!

Danas se stupići sa licima 13 krivokletnik nalaze ispred Guvernerove palače. A gdje je 14? A tko zna, možda je taj krivokletnik, ili neki njegov nasljednik, našao svog malika, koji ga je spasio vječne sramote!

ULICAMA MOGA GRADA... Ulica Milutina Barača

U ovoj ulici nekad su bili smješteni riječki industrijski ponosi -  Torpedo, Voplin, INA, Metalografički kombinat, a nekad je tu bio i hotel koji je služio kao hotel/prihvatilište za emigrante koji su, najčešće,  Cunardovim brodovima putovali put Amerike. Nekad smo je, sasvim prirodno, nazivali Industrijskom, a sada je, znamo kao ulicu Milutina Barača. A znate li tko je uopće bio Barač i zašto je zaslužio ulicu u Rijeci i to baš onu, koja se nekad nazivala Industrijskom?

A da se Barač rodio recimo u Americi, o njegovom životu zasigurno bi se snimio film. Uostalom, Barača je car i kralj Franjo Josip imenovao osobom od posebna povjerenja, a puno povjerenje su mu poklonili i Mađari, točnije budimpeštanska Rafinerija kamenog ulja d. d. Kad je odlučila da upravo on vodi izgradnju riječke rafinerije, najveće u Europi. Na Mlaki se u tom trenutku uzdizala najveća europska rafinerija. Ujedno prva europska rafinerija za preradu nafte na industrijski način. Dioničari su isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje. Uloženi kapital vratio im se desetorostruko.

Barač se nalazio u vodećim tijelima više riječkih tvrtki. Početkom 1890-ih član je Nadzornog vijeća Dioničkoga pomorskog parobrodarskog društva Ungaro-Croata, jedan je od direktora sušačke Banke i štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokiranje, član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica. Bio je član Uprave Dioničkog društva za traženje nafte, tehnički direktor budimpeštanske Rafinerije mineralnih ulja d.d., što je u praksi značilo da je u jednom trenutku tehnički direktor čak pet rafinerija na tlu pet država nastalih po raspadu Austro-Ugarske.

Zanimljivo je da je Barač bio i pčelar! Njegov pčelinjak, u blizini rafinerije, pročuo se na daleko i na razgledavanje su dolazili pčelari iz svih krajeva Hrvatske, da se upoznaju s Baračem i čuju stručne savjete. Uskoro je i konstruirao novi tip košnice koji je nazvan baračevka, koja se pokazala najpodesnijom za naše krajeve.

Barač se zanimao i za prikupljanje rijetkih vrsta ptica i riba s kvarnerskog područja. Neke od prvih primjeraka rijetkih vrsta riblje zbirke Narodnog muzeja poslao je u Zagreb upravo Barač. A sa više od 1400 poslanih primjeraka bio je i njegov najvrednijim suradnikom. Godine 1886. postao je član utemeljitelj Hrvatskoga prirodoslovnog društva.

Barač je bio «utemeljiteljni član« čak 43 različite hrvatske kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove ili društva. Utemeljiteljom je nazivana osoba koja je darovala posebno velik novčani prilog za njihov rad. Među njima su Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču, Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku...

Zato i ne čudi što je slavni talijanski pjesnik, ali i fašistički prvak, Gabriele D’Annunzio, odlučio da Barač, hrvatski domoljub, koji pomaže hrvatske kulturne, strukovne i ostale ustanove u Rijeci i diljem Hrvatske, i to  čini kad god mu se ukaže prilika, mora napustiti Rijeku. Bez obzira na činjenicu, što je te 1922. imao 74 godine! Barač iz Rijeke seli najprije u Zagreb, a 1927. seli se u Donju Zelinu, mjesto svog rođenja. Tamo je naime naslijedio veliko obiteljsko imanje, koje je, iako u visokim godinama, pod njegovim vodstvom ponovo oživjelo. Ali i dalje održava vezu s Rijekom i rafinerijom, izmjenjujući mnogobrojna pisma sa svojim prijateljima i suradnicima.

Milutin Barač umro je 22. srpnja 1938 i pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. Rijeka se ovom velikanu odužila imenujući jednu ulicu njegovim imenom. Možda ipak premalo s obzirom na njegov značaj i trag koji je ostavio u Rijeci.

Od Šetališta Franje Josipa do Korza, ili kako su se mijenjala imena ulici u Rijeci

Rijeka je oduvijek bila grad koji nije imao problema sa prihvaćanjem drugog i drugačijeg. Uostalom, upravo prihvaćanje tog drugog i drugačijeg te pretvaranje u dio rijčkog identiteta umnogočemu je odredilo povijest Terrae Fluminis. Za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. Svi oni, ali i ne samo oni, donosili su toj štreberskoj curi različite darove, a ona je uvijek uzimala najvrednije i pretvarala ih u dio sebe, dio svojeg identiteta.

 

Priznaju nam to mnogi, a nama, stanovnicima Terrae Fluminis, te se stvari čine posve normalnim, običnim i svakodnevnima. Tako, meni dragi, Jurica Pavičić nedavno piše o današnjoj Rijeci - Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda.

Grad koji rado i brzo prihvaća novo. To je ono ključno! Mijenjale su se državne zastave, a Grad koji teče je i dalje ostajao ovdje. I bio u stalnoj, nekad većoj, nekad manjoj mijeni. I zato je još jedna od naših posebnosti i – praktičnost. Oko nekih stvari se ne zamaramo jer znamo da su – prolazne. A to se možda najbolje vidi po još jednoj riječkoj posebnosti. Mi Riječani ne poznajemo ulice svoga grada. Jednostavno orijentiramo se po nekim našim landmarcima i nalazimo se kod Fontane, oni stanuju iznad Riječkog nebodera, a nešto se nalzi prekoputa HKD-a. I onda jako zbunimo one koji dođu izvana i nije im jasno kako ne znamo gdje se točno nalazi ta i ta ulica.

A razlog je zapravo vrlo jednostavan. Svaka nova vlast donosila je nova imena ulica i trgova. A vlasti su se jednostavno prečesto mijenjale. Za razliku od riječkih landmarkova koji stoje i traju. I tu su. Eto recimo naše Korzo. Svi znamo za Korzo, koji se ranije zvao Korzo Narodne revolucije, nešto ranije Korzo Crvene armije, nešto prije toga bio je Korzo Vittoria Emanuela III. I korzo cara Franje Josipa. A jedno kratko vrijeme bio je i Korzo Ivana Zajca! Pa ti sada budi poštar u Rijeci!

Ovakvih situacija u Rijeci ima mnogo. Dodatno cijelu priču otežava i činjenica da su imena nekih ulica jednostavno premještana iz jednog dijela grada u drugi. Tako se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Beogradski trg na Mlaci. Onda se ime preselilo na dotadašnji Scarpin trg, na potpuno suprotnu stranu grada, a danas je to pak – Jelačićev trg. A da bi se priča zakomplicirala, često se događalo da se neke dugačke ulice jednostavno podijele na 2 ili 3 manje. Tako je recimo Boulevard, sredinom 50-ih u donijem dijelu postao Križanićeva ulica, a produžetak je u čast oslobođenja Sušaka nazvan Šetalište 21. travnja 1945. Poštari su sigurno voljeli ove zavrzlame.

Iako na prvi pogled imena ulica i trgova služe samo za jednostavnije snalaženje, priča je zapravo puno kompleksnije i uopće nije banalna. Iz imena ulica i trgova možemo vrlo lako iščitati Zeitgeist vremena i prostora. Iz njih se zrcali slika grada koju sam Grad želi stvoriti o samom sebi jasno pokazujući ključne povijesne i kulturne trenetuke. Iz hodonima se dakle, iščitavaju ideologije, nameću se sustavi vrijednosti. A s time se nije za šaliti!

I tako se mijenjaju vlasti, mijenjaju imena ulica i trgova, ali ono što ostaje jest - Terrae Fluminis. A onaj praktični riječki duh sve to stoički podnosi i svoje kretanje unutar prostora Terrae Fluminis temelji na onim trajnim vrijednostima koje ne prolaze zajedno sa vodom Rječine.