utorak, 12. ožujka 2013.

Ulicama moga grada - Mljekarski trg


Rijeku je teško odvojiti od njenog zaleđa. Da, mogu postojati (i postojale su) različite gradske, općinske pa čak i državne granice, ali tu prirodnu vezu nemoguće je uništiti. Zamislite da nema veze između Rijeke i Grobinšćine? Teško. Ostali bi tako bez nekoliko gradonačelnika, nogometaša, kulturnjaka i još mnogo, mnogo toga. Ali ostali bi i bez jednog riječkog simbola, dijela riječkog identiteta. I ne, ne mislim na morčića. Mislim na one žene koje su svakodnevno, ljeti i zimi, po kiši, snijegu i žegi, riječkim gospođama i njihovoj dječici  donosile svježe mlijeko. Mislim na grobničke mlikarice!



Te vrijedne žene su ustajale u gluho doba noći, palile ognjište i kuhale kafe za svoje najdraže koji su još spavali. Onda bi pomuzle kave, sve posložile i krenule zdolun. U Rijeku. Pješke. I tako bi svaka mlikarica na svoja leđa stavljala plašćenicu, ruksak sa 20-30 litara mlijeka. A često su uz to imale poveći  teret drva. Neke su mlikarice to svakodnevno radile i više od 60 godina! Jedna od takvih mlikarica bila je teta Tonka s Cernika. Postala je mlikarica sa 12 godina i svaki je dan nosila mlijeko do svoje 75. godine. Pune 63 godine! Ako izuzmemo onih nekoliko tjedana kada je odmarala doma nakon svoja četiri poroda! Umrla je u 80. Godini života bez mirovine i zdravstvenog osiguranja! To znači da je svaka od njih 10 puta pješke obišla Zemlju oko ekvatora i na leđima prenjela i više od 400 tisuća litara mlijeka! A i mlijeko Tonka dobilo je ime upravo po – njoj!



A kad bi napokon stigle u grad čulo bi se - Gospa, zamite friškega mlika! I kako biste joj mogli odbiti? Uostalom, mogli ste ga i probati i uvjeriti se koliko je dobro. Pa biste, uzeli i više nego što ste mislili!



Grobničke mlikarice su nakon godina (stoljća čak) nestale s gradskih ulica negdje u devedesetima. Vrijedne i požrtvovane grobničke mlikarice tako su godinama bile dio ovog grada, dio njegovog identiteta. Danas su grobničke mlikarice samo dio gradskog sjećanja. I grad im se odužio. Jer tko zna kako bi grad izgledao da mnogi njegovi stanovnici nisu odrasli na tom grobničkom mlijeku. 1989. u čast svih tih tihih i požrtvovanih žena, jednog jutra, Mljekarski trg bio je premali za sve one koji su željeli vidjeti otvorenje spomenika svim mlikaricama Belizara Bahorića. I tako je grad odao počast onima na čijem mlijeku je izrastao.



I danas kad prolazite Mljekarskim trgom sjetite se tih vrijednih žena. A ako zastanete na trenutak, možda osjetite miris svježeg mlijeka ili makar čujete zvuk praznih lata koji preko stoljeća tiho odzvanja i danas.


Nema komentara:

Objavi komentar