Rijeku je teško odvojiti od
njenog zaleđa. Da, mogu postojati (i postojale su) različite gradske, općinske
pa čak i državne granice, ali tu prirodnu vezu nemoguće je uništiti. Zamislite
da nema veze između Rijeke i Grobinšćine? Teško. Ostali bi tako bez nekoliko
gradonačelnika, nogometaša, kulturnjaka i još mnogo, mnogo toga. Ali ostali bi i
bez jednog riječkog simbola, dijela riječkog identiteta. I ne, ne mislim na
morčića. Mislim na one žene koje su svakodnevno, ljeti i zimi, po kiši, snijegu
i žegi, riječkim gospođama i njihovoj dječici
donosile svježe mlijeko. Mislim na grobničke mlikarice!
Te vrijedne žene su ustajale
u gluho doba noći, palile ognjište i kuhale kafe
za svoje najdraže koji su još spavali. Onda bi pomuzle kave, sve posložile i
krenule zdolun. U Rijeku. Pješke. I
tako bi svaka mlikarica na svoja leđa stavljala plašćenicu, ruksak sa 20-30 litara mlijeka. A često su uz to imale poveći teret drva. Neke su mlikarice to svakodnevno
radile i više od 60 godina! Jedna od takvih mlikarica bila je teta Tonka s
Cernika. Postala je mlikarica sa 12 godina i svaki je dan nosila mlijeko do
svoje 75. godine. Pune 63 godine! Ako izuzmemo onih nekoliko tjedana kada je
odmarala doma nakon svoja četiri poroda! Umrla je u 80. Godini života bez
mirovine i zdravstvenog osiguranja! To znači da je svaka od njih 10 puta pješke
obišla Zemlju oko ekvatora i na leđima prenjela i više od 400 tisuća litara
mlijeka! A i mlijeko Tonka dobilo je ime upravo po – njoj!
A kad bi napokon stigle u
grad čulo bi se - Gospa, zamite friškega mlika! I kako biste joj mogli odbiti?
Uostalom, mogli ste ga i probati i uvjeriti se koliko je dobro. Pa biste, uzeli
i više nego što ste mislili!
Grobničke mlikarice su nakon
godina (stoljća čak) nestale s gradskih ulica negdje u devedesetima. Vrijedne i
požrtvovane grobničke mlikarice tako su godinama bile dio ovog grada, dio
njegovog identiteta. Danas su grobničke mlikarice samo dio gradskog sjećanja. I
grad im se odužio. Jer tko zna kako bi grad izgledao da mnogi njegovi
stanovnici nisu odrasli na tom grobničkom mlijeku. 1989. u čast svih tih tihih
i požrtvovanih žena, jednog jutra, Mljekarski trg bio je premali za sve one
koji su željeli vidjeti otvorenje spomenika svim mlikaricama Belizara Bahorića.
I tako je grad odao počast onima na čijem mlijeku je izrastao.
I danas kad prolazite
Mljekarskim trgom sjetite se tih vrijednih žena. A ako zastanete na trenutak,
možda osjetite miris svježeg mlijeka ili makar čujete zvuk praznih lata koji
preko stoljeća tiho odzvanja i danas.
Nema komentara:
Objavi komentar