Zagrepčani se vole hvaliti
Ilicom i Jelačić placem. Splićani se hvale svojom Rivom a Dubrovčani pak
Stradunom. A mi Riječani? Imamo li mi Riječani / Ričani / Rečani / Fjumani
kakvo, takvo posebno mjesto. Naravno da imamo i to puno, puno posebnije nego što
mislimo. Ne vjerujete?
Korzo je naš riječki
mikrosvemir. Na njemu se sve događa – od prve jutarnje kave i ćakule, do
velikog karnevala i maškaranog ludila. Na njemu se gledaju preskupi izlozi,
škicaju komadi, susreću znanci, izmjenjuju šetači, oni besposleni sa onim
užurbanim i prezaposlenima. Sa njegovih se rasklimanih ploča vidi gotovo cijeli
svijet. Pretjerujem, kažete. Pa i ne. Stojeći na njegovu početku (ili kraju),
bacite, onako usput, pogled na Palazzio Adrio, Palaču Jadran, odnosno zgradu
Jadrolinije i uvjerit će te se da ne pretjerujem. Na pročelju koje vidite,
opazit će te četiri kipa, kipara Sebastiana Bonomija. Kipovi su alegorije
kontinenata – Japanka predstavlja Aziju, Egipćanka pak Afriku, Indijanka
naravno Ameriku, a tu je i Europljanka. Zar to nije gotovo cijeli svijet? Zar
ste pomislili da bi vam lagao?
Na našem su Korzu danas
česti ulični svirači i zabavljači. A nedaleko njih, i ne tako davno, mogli su
se čuti sasvim neki drukčiji zvuci. 1890. uvedena je u riječki kulturni život
zgrada Filharmonijsko – dramskog društva, naša Filodrammatica. Tada je iz nje
odjekivala društvena himna, koju je skladao sam Ivan Zajc. U njoj su Riječani,
kako i priliči, velikom feštom slavili šezdeseti rođendan svog glasovitog
sugrađanina Ivana pl. Zajca.
A tko zna kako bi danas
izgledala naša gradska kavana, da se Filharmonijsko – dramsko društvo nije
moralo iseliti iz prostora Domoljubna društva iliti Societa Patriotica. No
možda je to i dobro, jer da se nisu iselili, tko zna gdje bi se danas nalazili
– Radio Rijeka, Čitaonica i Mali salon. A upravo u toj Čitaonici, 1918. riječko
Nacionalno vijeće donijelo je odluku o sjedinjenju Rijeke Hrvatskoj, odnosno
novoosnovanom Kraljevstvu SHS, te tako, na tko zna kakav način, promijenilo
sudbinu Terrae Fluminis.
Priča o Korzu može ići i
dalje, ali ako vas do sada nisam uspio uvjeriti u njegovu posebnost, ne bih to
učinio ni u nastavku priče.
Onu najljepšu priču o Korzu nisam vam ni
ispričao, niti imam namjeru. To je priča svakog od nas, priča koju samo mi znamo.
Ni ovo što sam vam ispričao nije bila moja priča o mojem Korzu. Svatko ima
svoje Korzo i svoju priču. Moje se Korzo i moja se priča razlikuju od vaše. Ono
što je u priči zadano je Korzo i njegova prošlost, sadašnjost i budućnost.
Korzo je naša zajednička priča, u kojoj se zrcale svi Riječki životi, oni
prošli, sadašnji i oni budući. Fontane i rasklimane poče, sjaj i blještavilo
izloga, tuga i bijeda prosjaka.
Svaki se od gradova s
početka Kartoline može hvaliti svojim posebnim mjestima, ali niti jedno nije
tako posebno kao naše Korzo, ako ništa drugo, a ono zato jer je naše.
Nema komentara:
Objavi komentar