Ulicama moga grada... Park Nikole Hosta

Na južnoj padini Belvedera, u podnožju Kozalskog brijega, smjestio se park koji je nastao kao posljedica zavade među bratićima, od kojih je jedan bio moćni car Franjo Josip, a drugi botaničar opčinjen mađarskim Ciganima. Da bi priča bila još zanimljivija, danas se taj park zove po riječkom prirodoslovcu, u čiju čast je nazvan cijeli jedan rod biljaka sa sedamdesetak vrsta. Jesam vas zainteresirao? Ako jesam, krenimo redom...

1882. godine, nadvojvoda Josip i njegova supruga Klotilda, dolaze živjeti u Rijeku. Razlog? Cjenjeni nadvojvoda nije bio poželjan u Beču pa je diskretno zamoljen da se makne u ugarski dio Monarhije. On je to i učinio, a Rijeku nije slučajno odabrao. Osim što je službeno bila u Ugarskoj, Rijeka je bila i u neposrednoj blizini Dvora, koji je za svoje zimovalište odabrao – Opatiju.

Nadvojvoda se smjestio u nekadašnjoj vili baruna Vranyczanyja i uz nju je podigao predivan, veliki park ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.

Dozvolite mi da samo nakratko odlutam. Habsburzi su naime neobično voljeli neobične i egzotične biljke i životinje. Tako je car Franjo I, zaslužan što je Beč prvog krokodila vidio 1821., a nekoliko godina kasnije i prvu žirafu. A ta žirafa je iz Egipta prvo stigla u Rijeku, a onda je, neboga, morala pješačiti do Karlovca gdje su je tek smjestili u kola i odpremili za Beč, gdje je stigla 7. kolovoza 1828.

A spomenimo i to kako se Andrija Ljudevit Adamić hvalio kako je za časni Bečki dvor i cara i kralja Franju I nabavio mladoga brazilskog majmunčića naročite dobrote a da je iz Abesinije dobavio primjerak jedne posebne vrste lasice.

No vratimo se mi našoj priči...

Nadvojvoda Josip bio je uistinu vrhunski botaničar i zato ne treba čuditi što je njegov park veličine 52.700 m2 bio jedan od najljepših ukrasa grada! Park se smjestio na kamenitom terenu i na nekoliko nivoa. U njemu su svoje mjesto našle različite skulpture, fontane i naravno, egzotične biljke. Tako je postigao pravi ugođaj engleskog parka, što se s vremenom – izgubilo.

No osim botanike, časnog nadvojvodu su opčinjavali i mađarski Cigani. Toliko da je naučio njihov jezik i napisao njegovu gramatiku. Zato je i bio prozvan – Ciganskim kraljem.

Očito je da nadvojvoda nije bio baš neki uštogljeni tip koji pazi na dvorsku etiketu. Možda su ga upravo i zato Riječani i voljeli i jednostavno zvali - sior Prinzipe. Često su ga znali viđati na našoj placi gdje je sam birao voće i povrće. A sior Prinzipe je volio Riječane i redovno se pojavljivao na svakom važnijem društvenom događaju.

Sior Prinzipe je umro 1905., a njegovu palaču kupila je gradska uprava 1916. I palaču pretvorila u galerijski prostor. Nakon deset godina je potpuno preuređena i trebala je služiti za svečana primanja te su se u njoj dodatno smjestili Gradska knjižnica, Državni arhiv i Gradski muzej. A tada je par presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha. 1934. tadašnji gradonačelnik Riccardo Gigante imao je namjeru u parku formirati lapidarij, te je zato okupio niz kamenih spomenika s cijelog našeg područja, no to nikad nije u potpunosti realizirano. Zapravo je tek 60-ih godina prošlog stoljeća, Radmila Matejčić dovršila taj posao, ali je lapidarij bio postavljen u parku Guvernerove palače. U razdoblju od 1. svibnja 1947. do 1962. godine u jednom dijelu parka bio je smješten i mali zoološki vrt.

Gradsko vijeće Grada Rijeke 1996. godine preimenovalo je ovaj park (do tada Park vladimira Nazora) u Park Nikole Hosta. Zapravo samo jedan dio nekadašnjeg nadvojvodinog parka danas se naziva Parkom Nikole Hosta. Od njegova nekadašnjeg sjaja danas je zapravo ostalo vrlo, vrlo malo.

A znate li tko je uopće bio Nikola Host, točnije Nicholaum Thomas Host? Naš se Nikola rodio u Rijeci 1761. a bio je dvorski liječnik Franje I. sve do svoje smrti je u bečkoj palači Schönbrunn 13. siječnja 1834. Osim što je bio liječnik, on je bio jedan od najuglednijih prirodoslovaca svog vremena i prvi ravnatelj carskog vrta Flora Austriaca viva koji se nalazi pored palače Belvedere u Beču. Napisao je nekoliko važnih knjiga iz podračja botanike. Zbog njegovih zasluga, austrijski botaničar Leopold Trattinnick 1821. nazvao je jedan rod biljaka – Hosta.

Rod Hosta (trpučev ljiljan, funkia) sadrži oko 70 vrsta okruglasto grmastih biljaka, trajnica, a potječu s vrelih osunčanih vulkanskih stijena, kamenih obala rijeka, šumaraka i planinskih livada Kine, Koreje, Japana i Istočne Rusije. Pa iako nije tipična primorska biljka, možda bi hosta mogla postati – pravi riječki cvijet!

Snimiti nevidljivo

Rijeka je, napisao je jednom moj profesor Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. Riječka Leta izbrisala je mnoga sjećanja, a ako se mi više ne sjećamo, zašto bi to očekivali od drugih?

Sjećanje na profesora Petera Salchera je gotovo u potpunosti izblijedilo odnešeno Rječinom i gotovo se nitko njega više ni nesjeća. A uvaženi profesor Salcher učinio je puno za svjetsku znanost. Tko je dakle profesor Peter Salcher? I čime je to on zadužio svijet?

Sva današnja najsuvremenija znanstvena istraživanja vezana uz letove aviona i raketa (dakle vrlo sofisticirana istraživanja) temelje se na riječkim eksperimentima profesora Salchera, no opet samo rijetki znaju za njega.

U zlatno doba grada sv. Vida (dakle krajem 19.st.) profesor Salcher radio je u Mornaričkoj akademiji,  elitnoj školi u kojoj su se naučavali mornarički časnici cijele tada velike i moćne k.u.k. monarhije. Salcher se bavio mnogim stvarima i bio je vrlo cijenjeni fizičar. Toliko cijenjen, da ga je slavni praški i bečki profesor fizike Ernst Mach zamolio za pomoć. Naime Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o udarnom valu (danas znana kao – zvučni zid), pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Vrijedni i skromni Salcher i njegov suradnik, kemičar i fizičar Sandor Riegler latili su se posla. Tijekom 6 mjeseci njih su dvojica naporno radila i izmjenjivali pisma s Machom u Pragu. Pisma su tri dana putovala iz Rijeke u Prag a izmijenili su ih više od stotinu. Napokon, 1886., Salcher je uspio u onome što slavnom Machu nikako nije polazilo za rukom. Snimio je – nevidljivo. Salcher i Riegler su tijekom tih šest mjeseci uspjeli snimiti ultrabrze fotografije akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazali postojanje udarnog vala. Salcher i Riegler  tako su po prvi put u povijesti uspjeli i fotografirati – metak u letu.

Ovaj rad tada je izazvao svjetsku  senzaciju, no  Rječina, ta Leta našega grada, učinila je svoje. Danas se uglavnom spominje samo Mach pa čak se i njemu pripisuju rezultati koje su ostvarila naša dva sugrađana.

Salcher je imao tu nesreću(?) da je živio u gradu kroz koji je prolazila Rječina, svojevrsna suvremena Leta – rijeka zaborava. Ernst Mah imao je tu sreću(?) da nije. I zato danas mnogi znaju tko je Mach, a tek rijetki tko je Salcher. I tko zna, da je bilo malo drugačije, da je bilo malo više sreće, danas bi svi znali tko je Peter Salcher a oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, bila bi salcher.

Mala točkica na karti svijeta - Kako smo i jesmo li ičime zadužili svijet?

Nedavno sam u ugodnom društvu ispijao prvu (zapravo drugu) jutarnju kavu, listao novine i ćakulao s prijateljem. I tako kaže on meni – Pišeš o Rijeci kao da je centar svijeta. A mi smo bili i jesmo samo mala točkica na karti svijeta. Nikoga zapravo nije bilo niti je briga za nas. Kao da smo mi ikad bili važni.

Mi uistinu jesmo samo mala točkica na karti svijeta, rekao sam, ali smo u tom istom svijetu ostavili mali, ali neizbrisiv trag.

Zlatne riječke godine počinju u drugoj polovici 19. stoljeća i traju sve do prvog svjetskog rata. I u tom vremenu Rijeka je bila mala, ali značajna točkica na zemljopisnoj karti svijeta. Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.

Kad smo već vezani uz more… U Rijeci izgrađen jedan od najvećih europskih ratnih brodova  Szent Istvan. Prvi hrvatski parobrod Hrvat, izgrađen je u riječkom Stabilimento tecnico Fiumano, prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka i porinut u more 13. srpnja 1872. A prvi trgovački brod na nuklearni pogon Savannah, izgrađen je prema projektu Riječanina Erazma Tićca.

Priča o torpedu je najpoznatija, ali, reći će neki, i najneslavnija. No bilo je u našem gradu i otkrića koja su također izmijenila svijet, ali nabolje.

U Rijeci su djelovali mnogi izvrsni liječnici. Tako je bilo nekada a tako je i sada (zaboravite na trenutak neke crne priče vezane uz riječko zdravstvo). Jedan od takvih bio je i kirurg Anton Grossich. On je 1907. prvi otkrio sve prednosti upotrebe jodne tinkture pri kirurškim operacijama, i time ostvario, kako su pisali suvremenici (ali i danas mnogi to smatraju) - najvažniji napredak na području dezinfekcije. Koliko je života time spašeno, nikada nećemo saznati.

1896. svega mjesec dana nakon što je Röntgen objavio svoje epohalno otkriće u Würtzburgu, profesor Peter Salcher demonstrirao je te čudnovate X-zrake u Rijeci. Prvi u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako je svega godinu i pol nakon toga u Rijeci je rendgen uveden u bolničko liječenje.

A kad već spominjem Petera Salhera, znate li po čemu je on zadužio znanost? Ako ne znate, a zanima vas, budite uz nas za tjedan dana.

Ormar–ladičar kao jedna od sedam ljepota grada

Kada je 1. travnja 1942. godine svoj život započeo naš Riječki ili Veliki neboder, kada su se maknule skele koje su ga skrivale od radoznalih pogleda i kada je osvanuo u svoj svojoj ružičastoj golotinji, svi su govorili samo o njemu. Većina je negodovala, neki su čak bili toliko zaprepašteni, da su ga najčešće opisivali kao divovski ormar–ladičar. No usprkos i možda čak i u inat svima njima, taj ormar–ladičar preživio je dva rata, tri države, tri ideologije i eto dočekao svoj 71. rođendan. I teško se sada, nakon tolikih godina, ne složiti se s tadašnjim počasnim konzervatorom Rijeke i ravnateljem Gradskoga muzeja, uvaženim gospodinom Riccardom Giganteom, koji je te davne 1942. kazao da će junak naše današnje priče postati jedan od sedam ljepota grada.

I kako to već biva u ovom našem gradu i danas kada se nešto gradi, kao i nekada, Riječki se neboder dugo rađao. Sve je započelo još 1939. i oteglo se sve do 1942., što zbog arheoloških nalaza, što zbog ratnih prilika. Tata mu je bio tada najugledniji tršćanski arhitekt Umberto Nordio, koji ga je izgradio kao kuću–toranj i uspio ga uspješno smjestiti u okolinu, iako su mu mnogi prigovarali da svoj  casa torre, a njihov ormar–ladičar, nije uspio uklopiti u okoliš.

Riječki neboder sa svojih 14 katova i 53 metra visine, dominira našim malim velikim gradom i lukom. Ako ste ovog dominantnog sedamdesetijednogodišnjaka promatrali dok je sunčani disk visoko na nebu, iako strogo geometrijski, on tada gubi svoju krutost i ističe se pokretima sjena koje ulaze u udubine. Dodajte ovome i velika stakla koja ga čine prozračnim i oslobođenim težine i uz malo mašte (sjetite se da je izgrađen davne 1942.) biti će vam savršeno jasno zašto je one Riječane–Fjumane, kojima se sviđao, podsjećao na daleku zemlju snova – Ameriku.

To podsjećanje na Ameriku i nije bilo bez osnove. Novac za gradnju nebodera dao je Marco de Arbori (otud i drugo ime za Riječki neboder - Palazzo Arbori), a on je bio Merikan. Njegov je poštovani gospodin otac otišao u Ameriku, a tamo mu se posrećilo te se on silno obogatio. To što se poštovani gospodin Enrico obogatio u Americi u vrijeme prohibicije, ne pripada ovoj priči. Kao ni ona priča koju sam davno čuo, a koja kaže da mladi Marco de Alberi i nije baš imao toliko novaca  koliko je bilo potrebno za izgradnju, no tu se našao i stanoviti Alfonso Capone, zvan Al i Scareface, koji je mladcu pripomogao kojim dolarom.

Iz ovog je projekta Marco de Arbori, kao pravi buisnessman, želio izvući dobar profit. Tako se u prizemlju i polukatu trebao smjestiti veliki robni magazin iz Milana, a sve tamo do šestoga kata, trebali su se nalaziti prostrani, funkcionalni i prozračni uredi tvrtki, udruga i ustanova. Čista Amerika. Ali, ne zaboravite da je svačiji život prepun razno – raznih ali, mladi de Arbori nikad iz ove svoje investicije nije izvukao željenu dobit.

Ameriknizacija se ogledala i u stanovima. Dva ulaza, veliki hol, sobe okrenute prema ulicama i trgu, svi opremljeni ugrađenim ormarima, modernom kuhinjom i kupaonicom. Stanovi su bili građeni, zar to treba posebice naglašavati, samo za one sa jako dubokim džepovima.

Duh bogate Amerike ogledao se kako na vanjskom tako i na unutrašnjem uređenju. Mramor i tada vrlo moderne keramičke pločice u koje je neboder obučen izvana, a za atrij bijeli kararski i crveni mramor iz Montecatinija. U unutrašnjosti se nalazila i freska akademskog fresko-slikara Carla Sbissa Poeta čita kvarnersku kartu, koja je nažalost uništena nakon 1945.

Od 1987 do veljače 1989. godine, naš je junak bio na face–liftingu. Kada su sa njega skinute skele, krpe i plastične folije, ponovo je osvanuo ružičast kao i onog davnog 1. travnja 1942. A Riječki neboder eto tako stoji i dalji i gleda kako se njegovo i naše Korzo, naša Rijeka, nostra Fiume, mijenja. Mijenja se sve, od šetača Korzom do zastava koje se vijore s obiju strana Rječine, samo on stoji već više od sedamdeset godina, miran čuvar vremena prošlog i vremena budućeg.

Ulicama moga grada... Ulica Fiorella La Guardie

On je karizmatični refermator, prvi Talijan koji je uspio ući u Američki kongres, bio je jedan od najomiljenijih njujorških gradonačelnika s čak tri mandata, tijekom kojih je poveo rat protiv korupcije, organiziranog kriminala i uspješno izvukao grad iz financijske depresije koja je tridesetih godina nagrizala SAD. Jedan od prvih njegovih poteza bio je nalog za uhićenjem Luckyja Luciana. Bio je poznat kao gradonačelnik-prijatelj siromašnih i obespravljenih koji je Veliku jabuku transformirao u moderan kozmopolitski grad zbog čega ga nazivaju ocem New Yorka, a njegovo ime, među ostalim, nosi i jedan poznati njujorški aerodrom, kao i srednja škola. I kakve veze ima ovaj newyorčanin sa Rijekom? I puno više nego što mislite! On je naime - Fiorello Henry La Guardia.

Mi u Rijeci po njemu imamo nazvanu jednu prometnu ulici, dva kafića i spomen ploču na Korzu 2, u kojoj je početkom 20. stoljeća djelovao američka konzularna agencija, gdje je kao američki diplomat djelovao od 1904. do 1906. Sve ono po čemu je postao poznat u SAD-u, dobrim dijelom je činio i u našem gradu. U dvije godine svog mandata, zauzimao se za organiziraniji odlazak i bolji tretman brojnih iseljenika koji su iz riječke luke odlazili u obećanu zemlju. Naime, Rijeka je tada imala direktnu parobrodsku liniju sa New Yorkom!

No njegove veze sa Rijekom i našim krajem su zapravo puno dublje. Mama mu je bila Židovke iz Istre dok je njegov otac, zajedno sa ženom i sinom, jedno vrijeme živio u Rijeci. Tu je stari gospodin La Guardia prijateljevao s Raymondom Willeyem, tadašnjim američkim konzularnim agentom, preko kojeg je u Generalnom konzulatu SAD-a kao namještenika zaposlio svojeg sina Fiorella, najprije u Budimpešti. Zahvaljujući znanju talijanskog jezika, Fiorello je po službenoj dužnosti 1904. godine premješten prvo u Trst, zatim u Rijeku.

S Riječanima se ponovno susreo 1917. godine u Milanu, gdje je kao bojnik američkog ratnog zrakoplovstva održao govor o potrebi produljenja rata sve do pobjede nad Centralnim silama. Od 1920. bio je i predsjednik Talijansko-američke republikanske lige, utemeljene radi okončanja pitanja Rijeke i njenog pripajanja Kraljevini Italiji, a 1922. zastupao je u međuvremenu proglašenu Slobodnu Riječku Državu u New Yorku. Za vrijeme II. Svjetskog rata istaknuo je svoj antifašizam i pomagao, koliko je mogao, i ove naše krajeve.

Zanimljivo je da se mladi Fiorello, za vrijeme boravka u Rijeci, aktivno bavio i različitim sportovima. I ne samo to, bio je član izvršnog odbora Cluba atletico Fiumano i igrao je za njega u obrani. Postoji sačuvan članak iz 1905. godine o susretu između nogometaša  Cluba atletico Fiumano i Zagreba, gdje se naš Cvjetko nalazi na popisu igrača. Nažalost, rezultat im nije išao u prilog - zagrebački klub pobjedio je u 4 tačke, a riečki u 3 – piše u članku. Čini sa da mu, barem taj dan, igra u obrani i nije bila najbolja!

I za sam kraj... Nadimak mu je bio Little Flower iliti Cvjetić, kao kao engleski prijevod njegova imena. Mi bi pak rekli Cvjetko! I da. O njegovom životu napravljen je i broadwayski mjuzikl Fiorello!. Eto ideje i za naše kazalište ;) A naš Cvjetko zaslužan je i za jedan odjevni predmet. Legenda naime kaže, da su se tange pojavile 1939. Razlog?  Naš Cvjetko je, kao gradonačelnik New Yorka odredio da se gole plesačice moraju nečime pokriti, a to nešto postalo je poznato kao – tange! 

PRIČA O RIJEČKIM POŠTANSKIM MARKAMA (II. dio)

Da se falsificira novac, to sigurno znate. A znate li da se falsificiraju i poštanske marke? A jedne od najčešće falsificiranih poštanskih marki su one – riječke! Stvarno! Kako se naš grad imao (ne)sreću da bude zanimljiv mnogima, da se za ljubav ovog grada tuku mnogi, to se odražavalo i na mnogim segmentima života  ovog grada s obiju strana Rječine.

Poštanske marke tu su zanimljive, jer se iz njih može iščitati Zeitgeist – duh jednog vremena. Ili barem onaj duh vladajuće elite. A nama je u ovoj priči posebno zanimljivo razdoblje od 1918. do 1924. godine. To je razdoblje raspada velike dvojne monarhije, razdoblje Zanelle, D'Annunzija i konačnog pripojenja Kraljevini Italiji. U to vrijeme Rijeka je uz svoj novac tiskala i poštanske marke. Danas ove riječke marke možete pronaći u gotovo svakom filatelističkom katalogu na svijetu i to pod jedinstvenim nazivom – Fiume. Još je zanimljivije kako su te marke jako rijetke, prvenstveno zbog male naklade, i kao takve – jako tražene. A zanimljive su i zbog političkih poruka koje su se njima slale. I onda ne čudi što su one su jedne od najčešće falsificiranih poštanskih maraka u svijetu.

A za priču o markama, potreban je – povijesni okvir. 29. listopada 1918 Rijeka postaje sastavni dio tek stvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Dan poslije, Talijansko Nacionalno vijeće pročitalo Proklamaciju o priključenju Rijeke Italiji. U ovoj šizofrenoj situaciju, ulogu arbitra preuzima Saveznička uprava,  a izvršnu vlast u gradu je preuzelo talijansko Nacionalno vijeće. Saveznička uprava, službeno nije htjela utjecati na riješenje riječkog pitanja te je zato donijela odluku da na poštanskim markama ne smije biti političkih poruka koje bi mogle utjecati na buduće rješenje.

I tako priča o Riječkim markama počinje 3. prosinca 1918. Tada mađarske marke, koje su do tada bile službene, postaju riječke jednostavnim postupkom – na njih se samo dodavao crni pretisak Fiume. I nije bilo politike. Međutim, na svim kasnijim izdanjima za vrijeme Savezničke uprave, ovo se nije poštovalo i sve marke su imale protalijanska obilježja.

Prve u potpunosti riječke marke tiskaju se početkom 1919. 30. siječnja 1919. tiskana je takozvana alegorijska serija. Neke su kasnije marke radili znameniti crtači, poput Leopolda Metlicowitza. Motivi na markama su: glava žene kao simbol Rijeke – kraljice Kvarnera, gradska Ura, simbol revolucije – Garibaldijev spomenik u Italiji i talijanska zastava u riječkoj luci, a crteže je izradio Riccardo Pitteri.

U sedmom mjesecu 1919. Na riječkim markama mijenja se natpis Fiume u Posta Fiume. Razlog za promjenu bio je poprilično zanimljiv. Naime, prvim riječkim markama zamjeralo se što na njima nije bilo jasno radi li se tu o vinjetama ili poštanskim markama. Još je zanimljivije da je, barem tako priča kaže, zahtjev za promjenu došao sa – sušačke strane Rječine!

12. rujna 1919. u Rijeku ulazi D'Anunnzio sa svojim arditima i tu će ostati do siječnja 1921. Kako se volio „petljati“ u sve, D'Anunnzio je osmilio marke povodom 1. godišnjice dolaska u Rijeku.  Marke su u četiri boje koje simboliziraju zelenu boju uniforme, crvenu boju krvi, oker boju zemlje i plavu boju neba, a motivi su: presjecanje čvora, donji dio Riječkog grba, glava žene – Rijeke mučenice i legionarski združeni bodeži. Crteže je prema zamisli d'Annunzija izradio Adolfo de Carolis. Ove marke su se, uz malo pretiska, koristile i na Rabu i Krku, tako da i oni imaju – svoje marke!

Najljepše marke su one Riječke države s riječkim motivima (venecijanska karavela, rimski luk, lik Svetog  Vida i rimski stup) i vedutom Rijeke iz 17. stoljeća. Crteže je izradio Guido Marussig.

A ovo su ujedno i bile posljednje riječke marke. Naime na njih je 1. ožujka 1924. dodatno tiskano Annessione all'Italia – 22.Febb.1924. i grb Kraljevine Italije povodom priključenja Rijeke Italiji.

Ovo je samo mali pregled riječkih maraka, jer je između 1918. i 1924. izdano ukupno 288 različitih maraka. Ako vas zanima povijest riječkih maraka, svakako posjetite www.fiume-book.net ili potražite knjigu odnosno stručni Priručnik Hrvatskog filatelističkog saveza Poštanske marke Rijeke, Fiume 1918.-1924., autora Ivana Martinaša. I svakako pogledajte filmiće istog autora u ovom postu.

PRIČA O RIJEČKIM POŠTANSKIM MARKAMA (I. dio)

Kada ste posljednji put zalijepili poštansku marku na pismoili razglednicu? Ja se gotovo ne mogu sjetiti. I da... ne ponosim se time. Aznate li da je naš grad imao važno i zanimljivo mjesto u povijesti hrvatske,ali i svijetske filatelije? Zanimljiva je to priča o falsifikatima, pretiscima,poštanskim žigovima i – međunarodno priznatim poštanskim markama! No, krenimoredom...

Naime, riječki manipulativni poštanski žig "V:Fiume" (odnosno Von Fiume – Od/ Iz Rijeke) iz 1755. godine, najstariji jedo danas sačuvan poštanski žig na području Republike Hrvatske! Ovo je jošzanimljivije ako znamo da je najstariji poštanski žig u Austrijskom Carstvu jeonaj bečke pošte V. Wien iz 1751. godine. Ali poštanska priča u Rijeci još jestarija! Tako Valvasor u svom dijelu Slava Vojvodine Kranjske iz 1689. spominjekako "iz Klagenfurta i Rijeke idu samo obične listonoše".  Kobleru pak u svojem dijelu Memorie per la storia della liburnica cittadi Fiume objavljenom 1896. spominje prvog znanog riječkog postmeistera - Eustacchija Babića ismješta ga u 1686. godinu!

Kad smo još kod poštanskih zanimljivosti vezanih uz Rijeku,eto ih još nekoliko. Kada je Rijeka, milošću cara Karla VI., 1719. proglašena slobodnomlukom, ukazala se potreba za izgradnju lazareta. 1722. započela je a tri godinekasnije i dovršena je gradnja lazareta Sv. Karla Boromejskog zapadno odgradskih zidina. A u lazaretu su se osim ljudi, životinja i roba raskuživala iprodimljavala i pošta iz krajeva u kojima je su vladali kuga i kolera.  A svaka takva poštanska pošiljka bila jeoznačena s natpisom - netto di fuori,netto di dentro iliti čisto izvana i iznutra!

Rijeka svoj prvi pravi, moderni poštanski ured dobiva 22. ožujka1730. Ne znamo gdje je on bio točno smješten, ali znamo da je od 1766. Riječkipoštanski ured tada je bio smješten u nastavku starogradske vijećnice poznatojdanas kao kući Ivana pl. Zajca na današnjem Koblerovom trgu. Zatim se seli ukuću izvjesnog Berdarinija, da bi se 1776. godine riječki poštanski uredsmjestio izvan gradskih zidina u vlastito zdanje sagrađeno na mjestu negdašnjegradske utvrde Sv. Jeronima. Danas se tu nalazi zgrada Kraša na Korzu!

Filataelisti ovo razdoblje zovu predfilatelističko. Onofilatelističko počinje 1. srpnja 1850. kada se uvodi uporabu prva poštanskamarka Austrijskog Carstva. Zanimljivo je da se one u Rijeci koriste od prvogdana, što nije bio slučaj u drugim hrvatskim i mađarskim gradovima. Nakon štoje Rijeka 1868. potpala pod Mađarsku, od prvog dana izlaženja mađarskihpoštanskih maraka, 1. svibnja 1871., one se koriste u Rijeci.I tako sve do1918. O veličini i snazi Rijeke u periodu od prve poštanske marke do 1918. g.najbolje govori činjenica da je korišteno ukupno 85 žigova na 6 poštanskihureda.

A prava zanimljiva priča o riječkim markama koje su jedne odnajčešće falsificiranih poštanskih maraka u svijetu počinje 1918. Ali o tome...Za tjedan dana! A do onda... pokušajte poslati makar jedno pismo ilirazglednicu i zalijepite marku.