Jedan mali prolaz u našem gradu nosi jedno veliko ime. Ime koje je zaslužno za neke od najljepših i najpoznatijih riječkih vizura. Neke su u međuvremenu zapuštene, neke u potpunosti zaboravljene, a neke i dalje ponosno stoje. Zaslužan je za rekonstrukciju pročelja Municipija, obnovio je Gradski toranj, projektirao (tada) prekrasni Gradski park na Mlaci, zgradu Penzionog fonda, javno perilo na Brajdi i četiri fontane. On je arihitekt i slikar - Filibert Bazarig. Mogli bi mi ovdje puno pričati o našem Filibertu, ali neka o njemu govore njegova djela. Točnije njegov Giardino Publico.

Naš Filibert je Giardino Pubblico iliti ga park na Mlaci  projektirao prema sugestijama gradonačelnika Giovanija Ciotte na zemljištu koje je tadašnja općina kupila od baruna Jurja Vranyczanyja. To je zemljište obilovalo vrelima slatke vode što je vjerojatno utjecalo na odluku pri izboru mjesta za park.

Park je niknuo na padini okrenutoj prema jugu, dobro osunčanoj i zaštićenoj od bure, obuhvaćao je površinu od 37.000 m2, a bio je sastavljen od dva dijela. Glavni ulaz u park bio je s tadašnje Corsie Deak, današnje Krešimirove ulice. Bio je tu i duguljasti bazen obrubljen prirodnim lomljenim kamenom u kojem su nekad plivale - zlatne ribice. A sa svake strane bazena raslo je po jedno stablo mamutovca.

Giardino Pubblico bio je omiljeno gradsko sastajalište, mjesto gdje su priređivani promenadni koncerti, radnici održavali prvomajske parade, đaci i studenti učili. U ovaj park, nedjeljom su dolazile cijele obitelji kočijama, pješice ili – tramvajem!

No Filibertov park imao je i tajnovitu stranu. Ovaj raskošni park davao je svojim gustim raslinjem i ugođaj tajanstvenog i skrovitog mjesta. Zato su mnogi prvi poljubci negdašnjih Riječana pali upravo u sjeni hrastova. 

Ali tu su se okupljali i mladi riječki anarhisti  udruženja Cefas, među kojima je bio i Janko polić Kamov. I nisu anarhisti slučajno odabrali ovaj park za svoje tajne sastanke. A ne! Osim njegove tajnovitosti,  u parku je bila bista carice Elizabete - Sisi, lijepe žene cara Franje Josipa, koju su anarhisti ubili 1898. A ima li boljeg mjesta za anarhističko-katoličke zavjere uz bistu lijepe žene, tragične sudbinee?

A park na Mlaci, osim kovanja anarhističko-katoličkih zavjera, pamti i prvu velika riječka proslava Prvog svibnja. Bilo je to 1904. kada su se u parku okupile tisuće radnika i potom u dugoj povorci otišle do starog Teatra Fenice, gdje su se držali vatreni govori.

Naš Filibert, dok je projektirao Giardino Publico, svakako nije imao na umu, prve poljubce, zavjere i prvosvibanjske parade. No, život ponekad biva čudan! A onda... Kao da se park umorio od svega i jednostavno je – zaspao. Sada je samo pitanje tko će ga i kada probuditi pa da se u njegovim skrovitim dijelovima ljubi i kuju urote, ali i slave praznici, a obitelji šetaju i uživaju u zvucima promenadnih koncerata.