Nađimo se kod Ure

Središte (ili jedno od središta) riječkog mikrosvemira zasigurno je naša riječka Ura. Pod njom zakazujemo sastanke, susrećemo znance, provjeravamo koliko je sati, bježimo pod njegovu sjenu kako bi se sklonili od sunca ili kiše… A naša ura stoji, promatra, mudro i šutljivo te upija u sebe sve ono što čini naše svakidašnje živote, sve ono što nas stanovnike Terrae Fluminis čini Riječanima. Tijekom vremena gradska ura postala je likovni hijeroglif koji se čita – Rijeka, kako je to jednom lijepo napisala Radmila Matejčić.

Naša gradska ura nije oduvijek bila ura. Nekad je ona bila jedna od kula u sklopu gradskih bedema. Bila su to Vrata od mora, kroz koja se ulazilo u grad preko drvenog pokretnog mosta prebačenog preko vodenog rova. U 17. stoljeću na Vrata od mora postavljen je sat, a Riječani od tada svoje sastanke zakazuju sotto la tore, pod uriloj ili jednostavno – kod ure. Od tada se na našoj uri počinje ispisivati povijest grada svetoga Vida, povijest o kojoj mnogi koji prolaze pored nje malo znaju. Malo znaju jer ih ne zanima, jer im nitko nije rekao, jer imaju previše sadašnjih briga da bi se mogli brinuti o prošlim. 

Na njemu se tako nalaze biste dvojice Habsburgovaca koji su zadužili naš grad. Leopold I je tako 6. lipnja 1659. diplomom odobrio našim časnim precima grb, a Karlo VI je 1719. Rijeku proglasio slobodnom lukom, a 1728. na kratko posjetio naš grad. Njihove biste postavljene su nakon velikog potresa 1750. Od tada je naša ura rasla u visinu, mijenjala izgled kupole, uredio ju je riječki kipar Antonio Michelazzi, postavljene su spomen ploče… Jednom riječju – ura je živjela i rasla sa svojim gradom i duh grada trajno se nastanio u njoj.

Onaj fijumanski duh, duh koji isključivo gleda i traga za zaradom i kako što uštedjeti (jer uostalom, kako ćemo imati ako ne znamo štedjeti) naravno da se morao očitati i u našoj uri. Sat koji je postavljen u 17.stoljeću zamijenjen je 1784. kada je Gradsko vijeće, od “najboljeg ljubljanskog urara” za 450 fiorina kupilo satove za sve četiri strane tornja. Ali su naši štedljivi gradski oci zahtijevali da se u cijenu novih satova uračuna i stari. I da, satovi su trebali trajati barem 100 godina. I radili su. Zamijenjeni su tek 1873 satnim mehanizmom koji je pokazivao vrijeme u Beču na međunarodnoj izložbi. No nešto prije, 1801. odlučeno je da se cijeli toranj obnovi jer je postao derutan. Posao je povjeren arhitektu Antonu Gnambu koji je taj posao trebao obaviti on la maggiore Ecoconomia, tj. s najvećom mogućom ekonomičnošću. Kako ne bi bilo zabune, gradski su mu oci rekli kako treba prodati staro olovo koje je bilo na uri za 276 fiorina i to odbiti od svote od ukupne svote od 724 fiorina. Međutim Gnamb si je dao truda i potrošio puno, puno više – čak 2695 fiorina! Gradski oci nisu bili oduševljeni time i ukorila ga damu tako nešto ne padne ponovo na pamet. No bili su zadovoljni. Jer ura je ipak likovni hijeroglif koji se čita – Rijeka.