Priča o gradskoj uri... (Dio prvi)

Gradski ura ili toranj, oduvijek je dijelila sudbinu grada čijeg je simbol. Bilo je to tako nekada, a tako je i sada. Priča se, raspravlja se i šapuće – treba li se na vrh glavnog lika današnje priče vratiti skulptura dvoglavog orla, kako kažu jednu ili na njoj nema mjesta za “očerupanu kokoš”, kako kažu drugi?

Gradski je toranj, naša ura, često je, ni kriv ni dužan, bio upleten u politiku (valjda po onoj – ako se ti nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom). Ubrzo nakon što je 1868. Hrvatsko-ugarskom nagodbom, točnije Riječkom krpicom (koja će značajno odrediti daljnju sudbinu grada svetoga Vida) Rijeka postala “corpus separatum” tj. “zasebno tijelo pridruženo ugarskoj kruni” (kako je još davne 1779. sročila carica Marija Terezija) poveo se spor između ugarskih i gradskih vlasti, čija zastava se treba vijoriti na gradskom tornju. Gospoda političari su jako žestoko, ali zapravo uvijek jalovo (hm…kako se političari nikad ne mijenjaju) raspravljali hoće li to biti mađarski crven-bijeli-zeleni ili riječki tamnocrven-žuti-plavi. 

Naime stari riječki orao “privremeno” je skinut s vrha gradskog tornja zbog rekonstrukcije 1890. i nikako se nakon završetka radova nije mogao vratiti na svoje mjesto. I tko zna koliko bi te jalove rasprave i natezanja trajala da nije bilo riječkih – žena. Slično onim starogrčkim ženama koje su svojim muževima zaprijetili (da malo slobodnije intrepetiramo povijest) – nema seksa dok se ne ohlade usijane glave, riječke su gospođe 1906. odlučile da im je dosta muških lupetanja, preuzele stvar u svoje ruke i vratile riječkog orla na njegovo mjesto. Time su se duhovi primirili sve do 1918. Završetkom prvog svjetskog rata, oko Rijeke su se počeli natezati Hrvati i Talijani. 

12. rujna 1919. pjesnik, ratnik i ljubimac žena Gabriele D’Annunzio sa svojim arditima – smijelima, ulazi u Rijeku, a na povijesnu scenu tada po prvi put stupa i – fašizam. Uskoro je jedan od D’Annunzijevih ardita, pogrešno misleći da je riječki orao zapravo habsburški, otpilio jednu glavu i na njeno mjesto ugurao talijanski barjak. I tako je 1919., jedan simbol potpuno pogrešno protumačen i s nekoliko poteza pile nekog neznanog ardita pretvoren u potpuno drugi simbol. Jer dvoglavi orao jest bio simbol Hasburgovaca, ali jednoglavi orao je tada bio simbol Italije!

Naš je dekapitirani orao gnijezdio se na vrhu ure sve do 1949. Tada je netko (vjerojatno neki muškarac, jer su žene u ovoj priči uvijek bile racionalne) odlučio da nema mjesta za nekakve ptičurine u  novoj zemlji radnika i seljaka. Skrivećki, usred noći, poput tata, netko ga je bacio na Korzo. Priča kaže kako su drugo jutro stari Fjumani po Korzu skrivećki skupljali ostatke razbijenog orla i nosili ih doma.

Ura

I to je, recimo, priča o toj “očerupanoj kokoši” ili dvoglavom riječkom orlu s vrha naše ure, kako vam drago.