Srcem, a ne glavom

O gradu s obje strane Rječine se piše uvijek srcem a nikada glavom, jer to je grad koji se voli ili ne voli. Sredine nikada nije bilo, niti će je biti. No iako prazna, jalova i beskrajno dosadna, za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. A ona se uvijek svima lijepo smiješila i podavala onome tko je bio najbogatiji i najmoćniji prosac, kako bi za sebe izvukla što veću korist. Prosci su se mijenjali i prolazili, a ona je ostajala i u svoja njedra skupljala ono najvrednije od svih prosaca – slobodu, mitteleuropski duh, mediteranski šarm i širinu slavenske duše.

Kada su se sve osobine pomiješale, dobili smo Riječanina - Kozmopolita/Građana svijeta. Plejadu Građana svijeta započinje Andrija Ludovik Adamić na samom početku 19. st. i ona se nastavlja sve do naših dana, do početka novog, 21. po redu stoljeća. I svi mi, današnji stanovnici grada s obje strane Rječine, često i nesvjesno baštinimo taj duh koji lebdi iznad grada na Kvarneru. 

Stari su Riječani osim svog materinjeg jezika, govorili i barem još jedan, najčešće hrvatski, talijanski, mađarski ili njemački jezik. Njihovi svakodnevni razgovori na Korzu, pod urom ili na placi, bili su čudna, pomalo smiješna i nezgrapna kombinacija, počesto, svih tih jezika. U riječkom Arhivu čuvaju se brojni spisi koji svjedoče o tome. Tako je stanoviti Francesco Gasparovich, mehaničar s četiri razreda osnovne škole osim hrvatskog, poznavao još i mađarski, njemački, češki i engleski! Poliglot s četiri razreda pučke škole! Neobično, zar ne? 

A danas? I danas baštinimo taj kozmopolitski duh Francesca Gasparovicha, možda ne kroz njegovo poznavanje jezika, ali ipak baštinimo. Kako? Zapitajte se sami.