četvrtak, 31. siječnja 2013.

Ulicama moga grada... Robert Whitehead


Iako nema ulicu ili trg u Rijeci, on je to i te kako zaslužio. Zato i ne treba čuditi vijest kako je Odbor za mjesnu samoupravu uputio prema Gradskom vijeću prijedlog da se jedan od trgova na području Kampusa na Trsatu nazove njegovim imenom. Ovaj podanik britanske krune, zaslužan je što je Rijeka postala jedna od prepoznatljivih točkica na karti svijeta. On je Robert Whitehead. A ovo je priča o njemu, uvjerenom pacifistu, jednom razornom oružju ali i o poslodavcu kojega se samo poželjeti može!



Grad svetoga Vida možda je najpoznatiji u svijetu po ubojitom izumu Giovannija Ivana Lupissa – torpedu. Lupis je torpedo zamislio kao obrambeno oružje protiv neprijateljskih brodova i nazvao ga je spasitelj obale. Luppis je imao ideju, ali ne i dovoljno tehničkog znanja. Tehničkog znanja nije manjkalo Robertu Whitheadu, upravitelju tvrtke Stabilimento tecnico Fiumano. 20. prosinca 1866. ispaljen je prvi prototip, a dvije godine kasnije torpedne cijevi ugrađene su na topovnjaču Gemse, čime je ona postala torpedni brod na svijetu. Stabilimento 1875. postaje Tvornica torpeda R. Whitehead & Co, prva tvornica torpeda na svijetu, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Svijet prepoznaje važnost ovog otkrića i riječka torpeda uskoro ulaze u arsenale Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke, Švedske, Japane, Rusija… Posljednji riječki torpedo proizveden je stotinu godina nakon što je ispaljen prvi prototip – 1966. Na nekad slavnu prošlost podsjeća još samo lansirna rampa iz tridesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko sačuvanih primjeraka.



No Whitehead se brinuo i za različita komunalna pitanja, sudjelujući u osnivanju nekoliko tvrtki i udruženja, proširujući svoju tvornicu, podižući prelijepe palače, ulažući u taj grad velika sredstva i, što je možda i najvažnije, osobnu energiju. Danas kada se užurbano šetamo riječkim Dolcem često ni ne primjećujemo prekrasnu Zammattijevu Casa venezianu i ostale tri stambene zgrade koje su podignute samo zaslugom i novcem tog engleskog industrijalca i dobrotvora.



Whitehead je bio najpoznatiji i najuspješniji član male engleske kolonije u Rijeci, koju su tijekom godina činili John B. Leard, trgovac drvom i kasniji britanski konzul u Rijeci, veletrgovci Haire i Smart, spomenimo samo one najpoznatije.



Whitehead dolazi u Rijeku 1856. ili 1857. iz Trsta na poziv nekoliko riječkih poduzetnika koji su još 1853. osnovali ljevaonicu metala Fonderia Metalli. Kako Fonderia i nije radila onako kako su oni zamislili u Trstu su uočili mladoga engleskog inženjera Roberta Whiteheada. Uskoro preuzima vodstvo tvornice te reorganizira i proširuje proizvodnju, a tvornici daje novo ime Stabilimento Tecnico di Fiume.



Robert Whitehead je, za razliku od mnogih današnjih poslodavaca, od svojih radnika bio izuzetno poštovan. Uostalom, za svoje je radnik tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća na tvorničkom zemljištu, na zapadnom priobalnom području Rijeke, zvanom Rečice, sagradio moderno naselje za pedesetak obitelji svojih radnika.



Ime Roberta Whitheada još je jedno od onih imena koje je Rječina svojim tokom (gotovo) isprala iz naše kolektivne svijesti. A Whitehead bi trebao biti primjer kako iz povijesti nešto možemo naučiti i primijeniti danas, kako bi imali budućnost. Svojim radom, svojim trudom, svojom pameću i svojim osjećajem za, kako se to kaže, malog čovjeka u vremenu koje je u mnogo čemu sličnom današnjem Whitehead je postigao mnogo. I to u jednoj (budimo pošteni) maloj Rijeci. Ako se ne okrenemo sami sebima i našim mogućnostima (a povijest je mnogo puta pokazala da imamo velike mogućnosti) može nam se vrlo lako dogoditi da umjesto svijetle budućnosti završimo u mračnoj prošlosti.  

Nema komentara:

Objavi komentar